Kako je sovjetska Pomrčina srca dovela do sumraka civilizacije

„ODVELI SU ME U SPAVAĆICI.“ – ovako započinje tragična priča o četrnaestogodišnjoj djevojci Lini Vilkas i tisućama Litvanaca protjeranih iz domovine, optuženih za zločine koje nisu počinili, i osuđenih na cjeloživotno služenje kazne u sovjetskim zatvorima i radnim logorima. U svom drugom romanu Ruta Sepetys kroz oči mlade umjetnice piše priču inspiriranu istinitim događajima i sjećanjima onog malog broja preživjelih.

Godina je 1941., nakon sklapanja mirovnog pakta s nacističkom Njemačkom, Sovjetskom savezu pripao je Baltik, a time i Litva, Latvija i Estonija. Prema naređenjima vladajućih, NKVD ubrzo prodire u gradove i traži antisovjete – vojno osoblje, liječnike, poduzetnike, učitelje, knjižničare, svećenike pa i djecu – kako bi ih transportirali u sovjetske radne logore i zatvore. Staljinov plan bio je genocid stanovništva. Ako ljude nisu ubijali na licu mjesta, druga opcija ostvarenja plana bila je jednako užasavajuća – jaki muškarci poslani su u strogo čuvane zatvore, a žene, djeca i starci u sibirske radne logore iz kojih je bijeg značio samoubojstvo.

Glavna junakinja romana je četrnaestogodišnja Lina Vilkas koja sa svojim mlađim bratom Jonasom i majkom Elenom pod prisilom NKVD-a napušta dom i odlazi u nepoznato. Kada se te iste noći, 14. lipnja 1941., zajedno sa stotinama ljudi pronađu ispred niza vagona, počinju shvaćati što se događa. U vagonu za stoku ugurano je četrdeset ljudi koji proživljavaju agoniju i strah onoga što kraj puta donosi.

„UNUTRAŠNJOST VAGONA BILA JE ZAGUŠLJIVA i prepuna osobnih mirisa, čak i uz otvorena vrata. Ljudi su se ugurali posvuda, sjedeći na svojim stvarima. Na kraju vagona u dubinu od otprilike dva metra poput polica su bile postavljene drvene daske. Na jednoj od njih ležala je Ona, slaba, s djetetom koje joj je plakalo na grudima.“

Prije nego li je počela pisati roman, Ruta Sepetys je obavila široko istraživanje teme. Pročitala je niz literature koja obuhvaća sovjetski teror nad baltičkim narodima, razgovarala s preživjelima i kontaktirala stručnjake i povjesničare. Većinu ispričanog je uključila u roman preko sporednih likova koji su vrlo važni za upotpunjavanje priče. Sudbina sporednih likova često je tragična, baš kao što je to sudbina mlade majke One, njezinog djeteta i zločina za koji nitko nije odgovarao.

Putovanje ih dovodi u sovjetski radni logor Altaj, kućicu za jednog u koju je smješteno petero ljudi i priznanje nepočinjenog zločina. U Altaju spisateljica čitateljima više prikazuje sovjetske vojnike i njihovo ponašanje nad zarobljenicima. Najviše se pažnje pridaje zapovjedniku Komorovu i ukrajinskom vojniku Kretckom.

Odmah na početku Komorov je tiranin koji ne sakriva zadovoljstvo zlostavljanja zarobljenika. Nakon što je saznao da je Lina slikarica, zapovijedi joj da ga naslika. Prestrašena djevojka sjedila je ispred čovjeka koji joj je svakog trenutka mogao okončati život i crtala ga. Lina nikada nije crtala ono što su drugi željeli vidjeti, crtala je što je vidjela, a Komorovog je vidjela kao crno i okrutno čudovište kakav uistinu jest.

Lik Nikolaja Kretckog je važniji lik romana. Ovaj „mješanac“ ukrajinsko-ruskog porijekla bio je česta meta verbalnog zlostavljanja ostalih „čistih“ sovjetskih vojnika. U početku, Kretcki je bio vojnik koji se našao na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, nije bio okrutan kao ostali vojnici, ali se sve to mijenja kada ga Elena Vilkas odbija, a on zbog povrijeđenog ega postaje tiranin kao ostali čuvari.

„Andrius je ispod kaputa izvukao nešto zamotano u krpu. Odmotao je zavežljaj, iz njega izvukao malenu srebrnu limenku i izvadio džepni nožić iz hlača. Probio je vrh limenke.“

Ovo je priča za mlade s ozbiljnim temama u kojoj svjedočimo razvoju ljubavi između Andriusa Arvydasa i Line. Upoznali su se još u vagonu „prostitutki i lupeža“, u onom drugom su pronašli prijatelja na kojeg se mogu osloniti, a kasnije i ljubav, iako toga nisu bili svjesni. Priča o zaljubljenosti između Line i Andriusa sporedna je tema romana koja čitateljima u paleti okrutnosti daje malo dobrote. U Andriusu je Lina pronašla zaštitnika i osobu s kojom može biti slaba, a Andrius predah u njezinu osmijehu.

Ali, Vilkasovi još uvijek nisu potpisali dokument priznanja krivnje. U svakom je trenutku postojala opasnost da postanu višak i budu ubijeni, ili poslani na prisilni rad u drugi logor. Tako je i bilo, Komorov je Kretckog za dobar rad u Altaju nagradio sa zapovjedništvom u logoru u sibirskom Jakutsku. Nekoliko ljudi uz Vilkasove je bilo na popisu za premještaj, Andrius i njegova majka nisu. U radnom logoru Altaj Lina i Andrius se opraštaju sa strahom da se više nikada neće susresti.

Drugo putovanje dovodi ih u snježno bijeli i užasno hladan Jakutsk. Bez osiguranih nastambi i hrane, zarobljenici su sami prisiljeni osigurati svoju egzistenciju, kao i onu zapovjednika Kretckog i ostalih čuvara. Uz rad, hladnoću i nedostatak lijekova ubrzo broj bolesnih postaje veći od broja zdravih, a izrada grobova postaje stalan posao. Zbog bolesti nastrada i Elena Vilkas čija se sudbina nervozno iščekuje sve do kraja romana. A ona je, nažalost, tragična.

Lik Line Vilkas fikcionalni je lik nastao kombinacijom niza priča, odabir Rute Sepetys da priču ispriča kroz njezinu perspektivu kao mlade osobe pred kojom je cijeli život bila je vrlo dobra za ovaj roman. Kada bismo radnju promatrali iz perspektive mladog Jonasa, priča se ne bi mogla tako dobro prepričati jer je dječak premalen kako bi shvatio što se točno događa. Zato je odabir za pogled kroz Linine oči odličan zbog prkosa i snage da se ne slomi pred tiranijom Sovjeta, simbol je odvažnosti i želje za životom koja je jača od boli, smrti i neizmjernog straha.

Ovo je roman za mlade s odraslim temama. Roman u kojem su jasno prikazani užasi rata i strah koji su žrtve preživjele. Roman koji dokazuje da u Drugom svjetskom ratu postoje neispričane priče o tiranima i žrtvama koje se više ne smiju skrivati.