Kadi su ta vrata, Gustafi

Što su to zapravo scenariji? Bilo filma, bilo predstave, bilo nečeg trećeg. Ili kostur knjige? Likovi, događaji, isprepletane vremenske crte, sudbine, crno-bijelo ili u boji, razgovori, monolozi? Sve to čini scenarije. Filmove. Predstave. Kostur knjige. Knjigu. Ali što je to zapravo? Što je zapravo scenarij? Ne mislim sada na točnu definiciju koja je zapisana u svakom rječniku svakog jezika s raznoraznim primjerima kao dokaz koji potvrđuje tu navedenu i napisanu definiciju. Ali što je to zapravo nama, običnim smrtnicima koji to gledamo, da tako kažem, izvana? Da li gledamo nečije snove opisane svim mogućim postojećim slikama? Da li čitamo nečiju prošlost, sadašnjost? Nečije predviđanje budućnosti? Ili nada za budućnost? Koliko dugo je trajala ta detaljna gradnja koju gledamo? Čitamo? Možda se netko jednog jutra probudio i sam sebi zadao za cilj da napiše na papir 10 najvećih laži o svom životu i na temelju toga napisati djelo koje će doživjeti svjetski uspjeh, bit će ekranizirano i svi će pohrliti gledati zvijezde na crvenom tepihu dok ponosno hodaju na premijeru koja će njih, a onda sve nas,  oduševiti? Knjiga koja će se tjednima zadržati na svim mogućim top listama i bit će u rukama tete na tržnici koja strpljivo čeka svoje kupce, a potajno se nada da nitko neće doći dok ne završi poglavlje. Tehnički, da, to jesu napisane stranice i stranice o nekom imaginarnom svijetu, ljudima, likovima, karakterima, događajima. Da, to nekako jesu laži. Jer je sve izmišljeno. Isplanirano da pogađa ravno u srca. Točno taktički napisano da se zapitamo točno o onoj određenoj mudroj misli zbog koje ćemo preispitivati svaki svoj potez koji smo ikada napravili. Makar, osobno, nekako mi je ovo neki daljnji rod lažima. Nije to na istom nivou kao čista laž. Niti zapravo odgovara samoj definiciji laži. Ali neki daleki, daleki, daleki rod, zbilja je.

Nedavna tema našeg puta na faks su bile upravo laži. Zašto ljudi lažu? Odakle se uopće javlja potreba za lažima? Odakle ona potječe, zašto, kako? Više puta je bilo rečeno kako je laž zapravo sastavni dio čovjeka. Kako lažemo još od kada smo bili klinci. Kako je to jednostavno urođeno u svakom čovjeku. U svakom. Bez iznimaka. Koliko puta dnevno ste izrekli neku malu, sitnu laž, totalno besmislenu, koja se izgubila u svim istinitim riječima? Toliko se izgubila da ste u potpunosti zaboravili da ste ju izrekli, postali ste nesvjesni njenog postojanja. A ona je tu. I koliko god mala bila, koliko god sitna bila, jedva vidljiva pod mikroskopom, ona ima toliku razornu moć da uništi sve što je iza vas. Ispred vas. Pored vas. Ima mogućnost uništiti svih milijun i dvije istinite riječi. Zamislite tu razornu moć koju ima mrav nad T-Rexom (slikovito, znam). Čemu se onda uopće dovoditi u opasnost da vas mrav uništi? Da vas mrvica uništi?

Razmišljam koliko puta si netko mora ponoviti neku laž da ona postane istinita u njegovoj glavi. Da postane slikovita, da budu vidljivi ti zamišljeni i lažni pokreti, težina lažnih izgovorenih riječi, izmišljeni događaji? Koliko puta ta laž mora biti izgovorena da bi osoba osjetila da konačno postaje stvarna? Barem u glavi. Koliko puta ona mora biti izgovorena točno određenom broju ljudi kako bi se sakupili svjedoci koji će potvrditi tu verziju priče? Kako bi ti svjedoci mogli dalje pričati tu lažnu istinu? Kako bi osoba koja ju je izgovorila osjetila malo čvršće dno pod nogama izgrađeno na lažnim temeljima? Zar zbilja netko želi dopustiti toj jedva vidljivoj mrvici da spokojno stoji skrivena u nekom kutu, a da ima toliku moć nad životom da ga može uništiti u sekundi? Nisam sigurna da ljudi zapravo shvaćaju koliku moć ona posjeduje.

Kažu da nekada treba lagati da se voljena osoba ne povrijedi istinom. Zašto? Što ju u toj odluci bolje od same, čiste i surove istine? Ako je to voljena osoba ili ako barem tvrdite da je to voljena osoba, zar ju toliko ne poštujete da smatrate da ne zaslužuje potpunu istinu? Tko ste vi da imate pravo odlučiti da li netko nešto zaslužuje ili ne? Riječ je o istini i laži. A istina je uvijek najbolji izbor. Prešućivanje je sestra laži, a tu cijelu obitelj zbilja treba izbjegavati. Osim ako želite da vam ta minijaturna mrvica uništi sve ono istinito što ste gradili toliko dugo. Jer laž ima tu moć. Laž ima nevjerojatnu moć. I uvijek je tu. Uvijek lebdi i čeka svoj pravi trenutak izlaska na scenu. Nikada se ne izgubi, ne boji se mraka, uvijek je tu i u jednom periodu života će se vratiti. Kao bumerang. Bum. Evo je. I sve će se srušiti poput domino kockica. Sad zamislite koliko dugo te kockice slažete, pomno, oprezno. Pazite na svaki detalj, a onda mrvica prašine padne i sve uništi. Zar to ima imalo smisla? Naravno da nema. Ali ta mrvica prašina ima tu moć nad vama. I svime što ste napravili.

Možda je problem u scenariju. Scenariju života koji se stvorio u glavi i koji se nekada čini tako daleko. Tako blizu i nadohvat ruku, ali opet, tako daleko. Laž po laž, i taj scenarij postane život. Život kakav se sanjao, zamišljao. Koliko puta se scenarij mora ponavljati kako bi se stvorio dojam da je on i stvaran? Tanka je granica između prave stvarnosti i zamišljene stvarnosti. U redu je sanjati. Zamišljati. Željeti. Dok god to predstavlja ciljeve za koje ste spremni raditi. Ali kada to postane život, kada se u pravi život uplete hrpa laži, kako stati? Kako se maknuti od tog stvorenog svijeta? Istinom. Poštovanjem. Prema sebi, prema svim drugima. Jer nema smisla graditi život na lažima. Koliko god sitne bile. Koliko god besmislene se činile. Jer laži su samo sjene koje čekaju da se obruše na sve dosad izgrađeno.