Kad svi odu, Crveni križ ostaje

Protekle je dvije godine društvo, nažalost, suočeno s kojekakvim izazovnim situacijama i tragedijama. Najprije globalna pandemija koronavirusa koja i dalje traje te je na trenutke gotovo paralizirala svijet.

Zatim potres koji je u ožujku 2020. godine pogodio Zagreb i odnio jedan ljudski život. Samo devet mjeseci kasnije svjedočili smo još jednom razarajućem potresu na području Banovine gdje je život izgubilo sedmero ljudi. Trenutno i sami osjećamo posljedice aktualne ruske agresije na Ukrajinu. Izbjeglice svakodnevno pristižu u Hrvatsku, ali i u ostale europske zemlje. Svaka je kriza, osim nezamislive patnje, izrodila i neke nove heroje. Od liječnika i zdravstvenih djelatnika pa sve do predsjednika.

Međutim, oni koji su u svakoj od kriznih situacija, ali i u uobičajenoj svakodnevici, pokazali iznimnu snagu i empatiju često budu neprimijećeni. Riječ je o Crvenom križu, međunarodnoj humanitarnoj organizaciji koja je u Hrvatskoj aktivna od 1878. godine. Duga tradicija djelovanja, svakodnevne aktivnosti, a ipak, mnogi nisu ni svjesni rada koji se često događa iza kulisa. To me navelo da istražim čime se točno bave djelatnici i volonteri Crvenog križa te koji se motivi kriju iza prepoznatljivog simbola križa crvene boje na bijeloj podlozi.

‘Sve što smo nekad dijelili licem u lice moralo je nestati’

Znatiželja me odvela do meni najbližeg društva Crvenog križa – onog u centru svijeta, Ludbregu. Na samom ulasku u njihov ured ili, kako oni to vole reći bazu, dočekao me je jedan od odgovora na moje glavno pitanje. Što rade? Upravo su se vratili s jednog od učestalih dobrovoljnih darivanja krvi. Nekoliko je zaposlenika raspremalo kombi, a ostatak je i dalje bio na terenu. Moja ih prisutnost nije previše zaintrigirala, ljubazno su pozdravili i uputili me u ured ravnateljice. Dužnost ravnateljice od 2020. g. obnaša Mirjana Jerbić, a izabrana je na četverogodišnji mandat nakon provedenog natječaja i selekcijskog postupka. Po struci je odgojiteljica s 25 godina staža u Dječjem vrtiću Koprivnica. Naš je razgovor započeo pričom o pandemiji, krizi koja je tada zatekla novopečenu ravnateljica i vrtlog iz kojeg svijet ne može izaći već više od dvije godine.

„Bilo je tu svega, zaista svega. Crveni križ bio je čitavo vrijeme vani, bili smo na terenu, išli smo ljudima, nosili smo hranu, činili sve da se ne osjećaju sami, otvorili linije kako bi ljudi što više mogli nazvati da se na neki način ne otuđe jer nas je to razdoblje zapravo sve na neki način otuđilo. One neke osnovne stvari – razgovor, toplina, zagrljaj, sreća… Sve što smo nekad dijelili licem u lice jednostavno se moralo smanjiti, nestati“, sjetno se osvrnula na razdoblje dugo više od dvije godine tijekom kojeg su najviše propatili oni najstariji, kojima i u normalnim okolnostima često nedostaje pomoć, ali prije svega topla riječ utjehe. Ipak, nade za bolje razdoblje ne nedostaje jer su upravo tijekom ove krize građani iznova prepoznali važnost Crvenog križa pa tako ne manjka ni interesa za volontiranje.

‘Potres je odnio dio ljudi’

Kao što svi znamo 2020. nažalost nije obilježila samo pandemija, već i dva razorna potresa – na području Zagreba i na području Banovine. Iako su to nepredvidive situacije koje se dešavaju iznenada te nerijetko ostave ljude potpuno zatečenima i šokiranima, djelatnici i volonteri Crvenog križa nisu imali vremena za procesuiranje. 24 sata nakon potresa na Banovini, sva su društva u Hrvatskoj bila mobilizirana i na putu prema Petrinji.

„Potres je sam po sebi ispričao strašne priče, odnio je i ljudske živote, odnio je dio ljudi, dio ljudskih životu u smislu srca i duše sa sobom jer su ljudi doslovno najednom ostali bez svega. Mnogo ljudi se diglo da krene pomagat. Mi smo bili skoro svakodnevno dolje. Pomagali smo, nosili smo hranu, išli od čovjeka do čovjeka, od kuća do kuća, gledali kako kome pomoći, na koji način“, prisjetila se ravnateljica te napomenula da samo zato što tragedija stanovnika Banovine, koji dan danas čekaju obnovu u kontejnerima, nije toliko medijski popraćena, ne znači da je magično nestala. Iako bi mi svi voljeli da je, istina je da se posljedice uvelike osjećaju i danas. Upravo je zato Crveni križ ovaj mjesec u petrinjskom kontejnerskom naselju otvorio Centar za međugeneracijsku podršku koji će pružati psihosocijalnu pomoć mladima i starijim osobama kako bi im se kroz brojne aktivnosti barem djelomično olakšale životne okolnosti.

Prijateljstva koja će trajati puno duže od rata

Koje se god teme dotakle, priča se nekako prirodno uvijek vraća na aktualnu situaciju s Ukrajinom. Od početka ruske invazije, više od 6.7 milijuna Ukrajinaca izbjeglo je iz zemlje, a njih nekoliko tisuća sigurno je utočiše pronašlo upravo u Hrvatskoj. Na samom početku, dolazili su ljudi koji u Hrvatskoj imaju obitelj, prijatelje ili poznanike. Donekle imućniji ljudi koji su mogli pobjeći osobnim automobilima. Sad kasnije dolaze ljudi koji su zaista pješačili, koji ne znaju kud će i što će, koji doslovce nose cijeli svoj život u jednoj vrećici. To su ljudi koji su traumatizirani, koji su vidjeli rat. Ravnateljstvo Civilne zaštite osiguravalo je smještaj. Crveni je križ bio zadužen za hranu, psihosocijalnu podršku, komunicirali su s ljudima, uputili ih u njihova prava, proveli ih kroz službu traženja, odveli ih liječniku, zubaru, ginekologu… Odveli su ih čak i veterinaru jer je puno ljudi došlo s ljubimcima koje nisu htjeli napustiti i ostaviti u Ukrajini. Crvenom križu nije bitno tko si i što si po nacionalnosti. Crvenom je križu bitno pomaganje čovjeku u nevolji, a često se usput uz svu tu traumu dogode i prijateljstva koja će trajati puno duže od rata.

„Upoznali smo se s ljudima koji su u ovom kraju bili samo na proputovanju jer su išli dolje u Makarsku. Nakon mjesec dana mi se gospođa obratila. Obratila se ona meni često, ostale smo u kontaktu, to sve ide putem Google prevoditelja jer ne priča engleski. Ali, sad mi se nedavno obratila jer joj je trebala pomoć pa mi je bilo smiješno jer Crveni križ ima svoje društvo i dolje kod Makarske. Onda sam ju uputila kome da javi, ali opet mi se zahvaljuje, zove me… Znate trebam to i to… Sve to ona ima i tamo u Makarskoj, ali valjda taj pristup čovjek prema čovjeku je ono što ostaje. Ljudi se vežu uz osobu koja ih asocira na toplinu, na ljudskost.“

(Ne)tipičan tjedan Crvenog križa

Upravo je toplina i solidarnost obilježila ovogodišnji Tjedan Crvenoga križa koji je započeo 8. svibnja – na dan rođenja Henryja Dunanta, utemeljitelja ove međunarodne humanitarne organizacije. Ludbreški Crveni križ prikladno ga je obilježio ukrajinsko-hrvatskim druženjem na kojem se skupilo više od stotinu ljudi. „Naše Ukrajinke“, kako ih svi djelatnici od milja zovu, pripremale su boršč, tradicionalno ukrajinsko jelo kako bi na taj način pokazale zahvalnost ljudima koji im svakog dana stoje na raspolaganju. Još jedna od aktivnosti kojom je obilježen njihov tjedan bilo je predavanje za 26 srednjoškolaca koji su pokazali veliki interes za volontiranje. Imali su isto ono pitanje koje je mene potaknulo na istraživanje rada Crvenog križa. Što točno oni rade i čime se svakodnevno bave?

Kada sam postavila to pitanje djelatnicima, dočekalo me nešto neočekivano – prostorijom se prolomio smijeh kao da sam upravo ispričala neku fenomenalnu šalu. Nakon moje prvobitne zbunjenosti, ubrzo mi je postalo jasno kako ne postoji tipičan tjedan ili čak tipičan dan Crvenog križa. „Jučerašnji je dan protekao u pripremama za današnju akciju dobrovoljnog darivanja krvi. Tu su i dogovori za održavanje predstojećih vježbi u slučaju potresa, požara, itd. Zatim u četvrtak postavljamo šatore gdje nam opet uskaču volonteri, dolaze nam ljudi iz Lukoma. Stvarno hvala Lukomu koji uvijek uskače kada je potrebno. U međuvremenu će naše Ukrajinke složiti boršč i one će to prezentirati na središnjem varaždinskom trgu u subotu 21. svibnja, odnosno, na dan kad se obilježava Dan nacionalnih manjina Grada Varaždina i Varaždinske županije. Nedjelja je rezervirana za Dan obitelji. Postavit će se šator u suradnji s Crkvom na Svetištu, a Hitna služba i mi ćemo zajednički brinuti o ljudima koji će doći, obilaziti ih, nuditi im vodu, pričati s njima i ako se nekome nešto dogodi uskočiti i pomoći“, opisuju djelatnici svoj tjedan uz napomenu kako nemaju pojma što ih čeka u narednim tjednima koji dolaze te kako posljednje dvije godine nijedna minuta nije bila dosadna.

Značajnu i nezamjenjivu ulogu u radu Crvenog križa imaju i gerontodomaćice koje obilaze potrebite korisnike. Obično su to starije i nemoćne osobe koje im pomažu u obavljanju svakodnevnih životnih aktivnosti kao što su: osobna higijena, kupovina namirnica, priprema i serviranje hrane, pomoć pri kretanju i korištenju ortopedskih pomagala, održavanje čistoće doma, briga o redovitom uzimanju lijekova, odlazak kod liječnika, u ljekarnu, poštu, banku…

‘Ruka koja daje je iznad ruke koja prima’

Upravo ljudi čine Crveni križ onim što jest. Ono što posebno veseli je sve veći interes mladih za volontiranje, za nesebično pomaganje jer na kraju dana činjenica je da volonteri moraju to imati u sebi, nositi to u srcu, taj poziv: „Želim napraviti neke stvari za opće dobro, želim nešto novo naučiti…“ Ravnateljica napominje kako mladi volontiranjem ne čine dobro samo zajednici, već i sebi jer se na tim aktivnostima međusobno druže, zaljubljuju, odlaze u škole gdje održavaju predavanja te na taj način potiču svoje vršnjake da se i oni uključe u humanitarni rad: „Nema ljepše situacije nego kad možeš nekome drugome pomoći, kad nesebično daješ jer bolje je biti u situaciji da daješ nego da primaš pomoć. Ruka koja daje je iznad ruke koja prima.“

Posljednje dvije godine zaista su nas kao društvo naučile da malo više cijenimo tu ruku koja nesebično daje. Prepoznali smo nezamjenjivu važnost Crvenog križa i svih požrtvovnih ljudi koji svojim radom stvaraju neko bolje, empatičnije društvo. Ili kroz njihove riječi: „Kad se nešto dogodi, onda brzo izlaze sve naše žurne službe. HGSS je tu, Civilna zaštita, vatrogasci… Međutim kada se stvari malo stabiliziraju i kad se oni povuku, Crveni križ ostaje. Crveni križ je još uvijek dolje u Petrinji. Dakle, još uvijek je sa svojim ljudima. I kada se ne govori i kada se ne piše, Crveni križ čitavo vrijeme djeluje.“

Fotografije: Gradsko društvo Crvenog križa Ludbreg