Kad se političari uhvate nogometa

Posljednje odigran derbi hrvatskog nogometa između Dinama i Hajduka 22. travnja donio je novo iznenađenje. Nakon čak devet godina Hajduk je slavio na Maksimiru. Dinamo je time unazadio svoju borbu za naslov prvaka u ovoj sezoni ispustivši vrijedne bodove u lovu na Rijeku.

Utakmicu su (opet) obilježili izgredi domaćih i gostujućih navijača. Taj derbi simbolizira nešto potpuno drugo. Dinamo, kao klub glavnog grada Hrvatske i Hajduk, klub iz glavnog grada Dalmacije. Nogometni jaz, zahvaljujući nečijim interesima počeo se koristiti za nečije jeftine političke poene.

Ma koliko se god trudili, ni jedan Mamić, ni jedan Šuker, ni jedan Canjuga, Brbić, Kos, Maleš ili bilo tko drugi neće riješiti ovaj sukob. Ovaj sukob samo je refleksija današnjeg društva i jaz između sjevera i juga Hrvatske, doveden do ekstrema. Ljudi koji su godinama odgajani mržnjom pod krinkom navijanja za klub i borbe za pravdu i slobodu sporta. Dok jedni, tobože, bojkotiraju utakmice ili ih ne bojkotiraju, drugi napadaju suce i upozoravaju ih na pošteno suđenje.

Da Hrvatska nije izolirani slučaj, također smo mogli vidjeti i u Španjolskoj. Odigran je vječni derbi, prema nekima najveći derbi u svijetu nogometa, onaj između Real Madrida i Barcelone. U europskim natjecanjima oba su velikana, zahvaljujući sudačkim pogreškama, više ili manje uspješno našla svoje mjesto u natjecanju. No, u okvirima Španjolske, to valja promatrati kao nešto što je potpuno nevažno prosječnom navijaču. Da nije tako, ne bi jedan od ranijih termina pomaknuli u vrijeme koje bolje odgovara gledateljima u Kini i Americi, sve pod krinkom popularizacije sporta, a zapravo u suludoj borbi za profit.

To je ipak neka druga priča i njome se ne treba baviti u ovom trenutku. Madrid je glavni grad Španjolske i sam klub ima nadimak Kraljevski klub zato što simbolizira moć kraljevine. S druge strane, imamo Barcelonu koja je glavni grad pokrajine Katalonije, čije pretenzije za samostalnošću nisu nepoznanica. Štoviše, veliki protesti podrške i obećanja vladajućih u Kataloniji kažu da bi se krajem ove ili početkom sljedeće godine trebao održati referendum o samostalnosti te pokrajine.

Uzevši u obzir činjenjenicu da je Barcelona pobijedila u utakmici u Madridu, jasno je da se šalje velika politička poruka. Političkom su borbom opravdana i velika financijska sredstva koja su omogućena obama klubovima, kako bi mogli održati borbu za trofeje na najvećoj razini. Španjolska također sadrži i fenomen zvan Atletic Bilbao, svojevrsnu reprezentaciju Baskije, no njihova se borba odvija na malo drugačiji način.

Zimus je i škotski prvak Celtic ukazivao na problem koji se događa u Palestini kada su igrali utakmicu europskog klubskog natjecanja protiv kluba iz Izraela. Nakon neposluha i razvijanja zastava Palestine kažnjeni su s 10 000 eura. Navijači Celtica odgovorili su tako što su prikupili 85 000 funti za pomoć ljudima pogođenim ratom i okupacijom Palestine.

Nogomet je, kao i većina sportova, postao nečiji interesni poligon za provođenje njihove politike i sve u svrhu profita. Odraz je to stanja društva koje je dovedeno do takvog ekstrema. Povijest je to pokazala 13.5.1990., kada je na Maksimiru kulminirala cijela ona već opjevana situacija na prekinutoj utakmici Dinama i Crvene Zvezde.

Čini se, da dokle se god ne dogodi neki novi Leicester, neka nova slična nogometna bajka, da se nećemo maknuti od sanjarenja o sladunjavim vremenima u kojima se barem nije tako očito promicala politika putem sporta.

Ili se tada možda svijet gledao kroz ružičaste naočale?