Još jedan metal eksperiment – Deftones

Još jedan metal eksperiment. Deftones i njihov novi album Gore. Ovaj album brutalnog naziva je zapravo jedan od mirnijih albuma Deftonesa, unatoč tome i dalje je zanimljiv.

Preslušamo li albume devedesetih možemo shvatiti da s Deftonesima nikada nije bilo lagano. Ne samo zbog varirajućeg, ponekad pop vokala China Morena, već zbog besramnog amorala oblijepljenog underground metalom i eksperimentirajućim rockom. Album “Gore” nosi ime najbrutalnijeg krvoprolića najčešće prouzrokovanog nasiljem, ali paradoksalno je kako je ovo jedan od uvjetno rečeno ‘najmirnijih’ albuma Deftonesa dosad.

Ponešto zasluga navedenom morali bi pridodati njihovom postojanju koje datira još iz 88., pa je i ozbiljnost zasigurno primirila glazbena jedra Morena i ekipe, no dio otpada i na činjenicu da Moreno eksperimentalno voli uskakati u big boys hlače sporednih bendova Crosses i Palms koje zasigurno utječu na njegovo stvaranje u Deftonesima.

Možda nimalo manje važno za spomenuti je i strahopoštovanje koje sam bend ima prema Bob Dylanu, PJ Harvey i svim onim velikim glazbenim igračima koje ne bismo na prvu mogli povezati s Deftonesima. Samim time bend nikada nije potpao pod etiketu grupe koju je progutala samosvjesnost o unikatnosti pristupa. Sam Chino u nedavnom intervjuu za Vice music (na Youtube-u) potvrđuje isto, ne bojeći se priznati da tekstovi pjesama koliko god zvučali prokalkulirano i provokativno, zapravo su nusproizvod njegove skromnosti i želje da prvo riješi melodiju, a onda ubacuje umjetnički dojam i liriku. Pritom se on sam divi većim glazbenicima koji imaju upravo obrnut pristup.

Ovaj album sadrži 11 pjesama. Iako su Deftones-i izašli s Prayers/Triangles kao naj “catchy” pjesmom albuma, dugogodišnji fanovi ipak najviše hvale Phantom Bride. Ne samo zbog autentičnosti, nego i zbog distorziranosti zvuka koji za svakog, pa makar i najboljeg gitarista predstavlja umijeće i gušt sviranja gitare. Sviranja koje u četvrtoj minuti solaže poprima svoju malenu, spomena vrijednu metal katarzu. Zanimljivo je to da Jerry Cantrell, gitarist Alice and Chainsa, sudjeluje na spomenutoj stvari.
Možda onda i griješim kada kažem da bi bilo koga upoznao s novim Deftonsima preko Pittura Infamante. Upravo zato jer gotovo da i nema veze s njihovim dosadašnjim radom, čak ima i neki pop-rokerski start. Vokal Morena neopisivo poprima doze iritacija koje on nekada tako i zna otpustiti u svom radu, no pjesma je istovremeno toliko stvorena za soundtrack koliko i apsolutno neprilagođena za pozadinski zvuk. Prljava i kompleksna. O tekstu nemam pojma, komplicirano ga je interpretirati, jer svatko čuje ono što želi. Upravo zbgo toga taj dio treba ostaviti za samostalne interpretacije jer kao što rekoh, Moreno se potrudio od Pittura Infamante stvoriti najbolju i najiritantniju stvar ikada.

A onda dolazimo do Hearts/Wires. Petu stvar od pet minuta čistog gušta. Stvar koja bi i najvećeg Bon Iverovog fana natjerala da „headbang-a“. Njihov teaser i prvu stvar albuma Trianglesne treba spominjati jer je možete sami poslušati, a ujedno je to i najbezličnija stvar albuma, koliko god Deftonesi mislili drugačije. No valja izdvojiti stvar stariju od novotarije zvane “Gore”, You’ve seen the butcher.

Zašto? Jer u vremenima silnih odlazaka koji nas trenutno potresaju na glazbenoj sceni, koji su možda s jedne strane generacijski logični, a s druge tragični – ponekad je potrebno podsjetiti se što predstavlja jedan umjetnički paket i koncept. To podsjećanje ne bi smjelo razbiti dozu kritičnosti, no trebalo bi ublažiti osjećaj zasićenosti trenutačnom glazbenom scenom i promjenama koje izostaju. Na kraju možemo reći kako ovaj album ima potpuno pravo na postojanje te da je veoma solidno odrađen baš u ono pravom Deftones stilu.