Jesu li novinari talentirani za posao koji obavljaju?
Relativno se jednostavno u vremenima koja su iza nas postajalo vlasnikom novinarske iskaznice. I danas je na zavodu za zapošljavanje dvjestotinjak osoba/novinara sa samo završenom osnovnom školom. Uz uvijek moguću slučajnost da iz tako obrazovane grupacije ispliva i neki neočekivani talent, realnije je očekivati da su takve osobe status novinara stekle odrađujući kojekakve PR poslove u obliku novinarstva za neke lokalne moćnike, odnosno da će takve osobe prije urušiti ugled novinarske struke nego ga unaprijediti.
Kada danas slušamo, gledamo ili čitamo novinarske razgovore s političarima, ne možemo se oteti dojmu da novinari nemaju petlju postavljati prava pitanja, da nisu dobro pripremljeni te da prava pitanja niti ne mogu postaviti, odnosno da tako sporo razmišljaju/zaključuju da se kroz rupe u njihovom razmišljanju može provući i najveći kriminalac a ne samo politički manipulator, nečiji igrač ili lokalni moćnik/ca.
Kritički misliti, pretpostavka je sokratovske porodiljne vještine kojom je on iz svojih sugovornika izvlačio njihova razmišljanja. Kritičko je razmišljanje pretpostavka ozbiljnog intervjua danas. Nažalost, kao i u svemu drugome, jednostavnije je napraviti neku trgovinu fajlovima ili otići s nekim PR stručnjakom na kavu te dogovoriti oblik razgovora nego omogućiti zajednici uvid u stvarno duhovno, misaono, političko ili gospodarsko mišljenje sugovornika.
Zaštićenost novinara, osim svojih dobrih strana, donijela je i neprihvatljivu lakoću obrade tema. Nerijetko se ne misli dosljedno, ne slijedi se nit razgovora, ne pripremaju se argumenti pomoću kojih se govornika može dovesti do situacije da mora izgovoriti istinu, ne suočava ga se u pravom trenutku i na pravi način s otkrićima koja mogu odigrati bitnu ulogu u lomljenju fasade pripremljenog kazališnog čina.
Razgovor koji treba biti razobličavanje i otvaranje za javnost kulisa nečijeg lica ili ponašanja iza kojega se kriju manje-više svima poznate malverzacije – posao je koji ujedinjuje znanja terapeuta, retoričara, umjetnika uvjeravanja, logičara, psihoanalitičara, estetu, te podrazumijeva nagle ali dramaturški dobro postavljene prijelaze iz dimenzije u dimenziju. Nažalost ono što je danas na djelu u Hrvatskoj, samo je površno grebanje kao pokriće za ozbiljna iskapanja i istraživanja. Takvom se novinarstvu ne vjeruje. Takvo novinarstvo ne može biti sredstvo samoodređivanja zajednice i oblik uspostave zajedničkih ciljeva i/ili strategija.
