„Ono što kupuješ – to jesi“

Gledajući film „Djeca potrošači: Komercijalizacija djetinjstva“ gledatelj ostaje zapanjen informacijama kojih većina javnosti  ni ne naslućuje, a otkrivaju nam svijet moćne industrije koja hara medijskim prostorom i krade djetinjstva milijunima djece. Ideje i poruke filma koje svakako vrijedi izdvojiti i detaljnije razmotriti su da reklamna industrija potkopava roditeljski autoritet, da kupnjom dokazujemo svoju vrijednost, a dječja mašta je suvišna u svijetu gotovih proizvoda i instant rješenja.

   „Propagandna i reklamna mašinerija potkopavaju roditeljski autoritet“

  Iznos koji se godišnje troši na dječje potrepštine, ali i luksuzne proizvode u SAD-u je prešao iznos od 40 milijardi dolara godišnje. Moramo imati u vidu da je film izašao 2010. godine te da je do danas iznos svakako bitno viši, ovisno o izvoru kojem se obratite prelazi i 60 milijardi američkih dolara godišnje. Međutim, brojka koja je šokantna je iznos godišnje potrošnje koju odrasli troše na djecu, i to do dobi od 12 godina, a djeca na tu potrošnju imaju direktan utjecaj svojim željama, traženjima, prohtjevima ili ponekad stvarnim potrebama. Djeca svakako imaju veliku moć utjecaja pri odlukama o kupovini, bilo igračaka, bilo odjeće, obuće, školskih potrepština, ali također utječu na roditelje kod kupovanja kućanskih potrepština, tehničke robe, automobila, ona su-odlučuju kamo će obitelj na godišnji odmor, koji film će se gledati, kakve boje će imati zidovi, kakvu garnituru ćemo imati u dnevnoj sobi. „Fenomenom zanovijetanja“ djeca itekako vrše pritisak na roditelje, uporno zahtijevajući, gnjaveći i ponekad ucjenjivajući da bi dobila toliko reklamirani brand cipela, na koji su ih propagandisti, otvorenom i prikrivenom propagandom, oni se nadaju, i doživotno- nakačili. „Fenomen zanovijetanja“ je paralelan s agresivnim mentalnim (verbalnim, emocionalnim i psihološkim) nasiljem! Današnja obitelj je itekako ranjiva, podložna raznim negativnim društvenim utjecajima i trendovima, uz oba zaposlena roditelja čija primanja nisu dostatna niti za osnovne potrebe te obitelji, uz porast broja razvoda, obiteljskog nasilja, roditelji su neprestano izloženi stresu, a kroničan nedostatak kvalitetnog vremena provedenog s djecom da se i ne spominje. Propaganda je sveprisutna, i to zaista u svakom segmentu dječjeg života, podatak da preko 3000 reklamnih poruka svakog dana bombardira umove i srca američke djece je užasavajući. Propaganda se vrši kroz licencirane brandove, kroz filmove za djecu, kroz viralne kanale (DVD-i, videoigre, društvene mreže i internet), putem mobitela, a o prikrivenoj propagandi da ne pričamo. Djeca kao najranjivija skupina su zakopana u medijske propagandne napade koji erodiraju dječje umove ujedno erodirajući roditeljski trud uložen u oplemenjivanje umova i karaktera svoje djece. Propagandisti nasilnom persuazivnom komunikacijom uvjeravaju djecu da život čini i znači kupovanje i dobivanje, ciljaju dobiti dječju vjernost brandu za cijeli život. Roditelji, iako imaju odgovornost, ni u kojem slučaju nisu u ravnopravnoj situaciji sa moćnim propagandističkim multimilijarderskim strojem.

„Ono što kupuješ, to jesi“

  Preko 50 milijuna djece u SAD-u je svakodnevno na internetu tako da klasične reklame postaju stvar prošlog stoljeća, a nitko od nas nije ni svjestan razmjera utjecaja i moći novih medijskih formi propagande. Tako da npr. dječje igre postaju „igroglasi“, a starija djeca kao već iskusni korisnici interneta i društvenih mreža su vješti izbjegavatelji reklama, već u maloj dobi su naučila izbjegavati reklame. Jedna od suvremenih varijanti širenja propagande je prodavanje igračaka sa vrlo privlačno istaknutim kodovima za pristup dječjim stranicama na Internetu gdje propagandisti na perfidne načine navlače djecu da koriste te stranice i igre koje nude, a zapravo potiču djecu da i dalje kupuju te proizvode. Najvažnije, putem tih stranica reklamni stručnjaci prikupljaju informacije o djeci, njihovim preferencijama da bi ih dalje koristili u što učinkovitijoj propagandi. Deregulacija propagande za djecu je u SAD-u završila 1984. godine za vrijeme predsjednikovanja Ronalda Regana kada je tržište za djecu liberalizirano i korporacije su dobile potpunu slobodu, a ovlasti regulatornih tijela koja bi trebala štititi djecu i njihova prava su minimalizirane. Kao posljedica deregulacije, statistički podaci su u gigantskom porastu u korist korporacija i njihovih profita. Obmanjujuće oglašavanje je također vrlo moćno oruđe u rukama propagandnog stroja jer je sveprisutno, podsvjesnim sublimirajućim porukama formira umove djece, npr. ubacivanje proizvoda u dječje filmove i show-programe, videoigre, reklame na pedagoškom i didaktičkom alatu u školama. Na najbeskrupuloznije načine najsnažnije dječje emocionalne povezanosti se pretvaraju u dosad nečuvene profite. Cilj propagandne mašinerije je doći do uma i srca djeteta, a da ono nije ni svjesno da je oglašivač uspio ukopati svoj proizvod, a s njime i svoj brand, u njegovom umu te da je dobio vjernog doživotnog konzumenta. Kompanije su prestale oglašavati karakteristike proizvoda, i pretjerivati u naglašavanju tih karakteristika te prešle u „simboličko oglašavanje“. Taj pojam označava da se proizvod ne oglašava temeljem svojih karakteristika već temeljem njegovog društvenog značenja, čime i onaj koji ga posjeduje ima društvenu važnost i utjecaj, ugled među ostalom djecom te zadobiva poštovanje. Djeci se uz proizvod propagiraju i vrijednosti, ali na način da djeca posjeduju te vrijednosti, da su „vrijedna tih vrijednosti“ samo i jedino ako posjeduju taj proizvod. Posjedovanje te marke, baš takvih hlača će učiniti dijete jednakovrijednim ostalima u razredu, imanjem tog mobitela dijete će biti sretno, ispunjeno i samopouzdano. Takva nasilna propagandistička mašinerija koja je penetrirala u sve kutove dječjih života samo potiče lažne osjećaje samovažnosti, trenutnog zadovoljenja potreba i koncentracije na materijalizam, ona gnoji nezreli dječji narcizam.

„Dječja mašta nije dovoljno dobra“

  Takvom sveprisutnom penetrirajućom komercijalizacijom dječja psiha je preoblikovana u idealnog konzumenta, savršenog prototipa budućeg doživotno vjernog kupca. Komercijalizacija traži od djece da brzo odrastu, ona im krade djetinjstvo, ona uništava njihove potencijale jer im ne dopušta da ih razviju- čak niti da postanu svjesni svojih mogućnosti, a najveći strah reklamnih stručnjaka je- osviješteno dijete. Ono je svjesno da ne treba baš taj proizvod da bi uživalo u igri i da njegova mašta, moć zapažanja i njegove sposobnosti vrijede, da je ono vrijedno truda odraslih i da je trud koji ulaže u svoj razvoj značajniji od bilo koje ma kako privlačne igračke. Bizarnost reklamnih korporacija u iskorištavanju prirodne dječje želje da čim prije odrastu, da budu kao odrasli ide toliko daleko, u toliko pretjeranim i perverznim smjerovima da se organiziraju pedikure i manikure za –petogodišnjakinje!! Među marketinškim stručnjacima za djecu puno je perverznog razmišljanja- koje, nažalost zakon ne sankcionira nikako, a kamoli onako kako bi trebalo, već se takva kultura štiti pod sveopravdavajućom frazom „liberalno tržište“. U tako pervertiranoj kulturi se seksualnost promiče i potiče već kod djece starosti četiri! Godine pa na tržištu možete kupiti seksi Barbike u šljokičastim vrlo kratkim suknjama sa pretjeranim dekolteom. Reklamne korporacije negiraju djetinjstvo, prelaze i gaze dječju dob, sažimaju i preokreću djetinjstvo kako bi proizvode radili univerzalno, jednake za sve dobne skupine pa tako iznimno nasilni filmovi za odrasle sa likovima ubojicama „krase“ korice dječjih bilježnica, crtančica ili odjevnih predmeta. Da li ikome može biti prihvatljivo da dječak dobi pet godina igra dva ili više sati dnevno nasilne video igre?! Zar će on postati zbog toga bolja i plemenitija osoba, zar će tako razviti svoje kognitivne sposobnosti? Kakav sustav vrijednosti on dobiva konzumacijom takvog sadržaja? Komercijalni mediji su radikalno izmijenili načine dječje igre, ali i socijalizacije. Opadanje kreativnih igara koje razvijaju dječju maštu, ali i empatiju je zapanjujuće. Manipulacija dječjeg uma koji je tek u razvoju uzrokuje prikovanost za ekran pa nije ni čudno da epidemija dječje gojaznosti izaziva veliku zabrinutost zdravstvenih stručnjaka. Sportske kompetencije u djece su u izrazitom padu. Gledanje televizije vrlo malo unapređuje dječje kompetencije u usporedbi sa stvarnom igrom i učenjem u direktnom kontaktu s drugom djecom ili odraslima već samo privikava djecu na još više gledanja, dakle njihove oči su satima zalijepljene za ekrane, i zapravo, djeca ne uče- ništa. Gledanjem televizije djeci se sposobnosti koncentracije na učitelja i gradivo smanjuju, što je više puta istraživanjima potvrđeno, televizija im krade te sposobnosti. Komercijalne igre, televizija i Internet ne daju prostora za razvoj dječje mašte, kreativnosti i svih hvale vrijednih vrlina i vještina već isključivo potiču imitaciju viđenog na ekranu. Ti proizvodi vrište djeci- tvoja mašta nije dovoljno dobra, ne vrijediš jer nemaš baš ovaj proizvod!!

  Zaključno želim naglasiti da dječja potrošačka kultura ima mnogo tamnih strana, a sloboda dana propagandistima je toliko zloupotrebljavana da su posljedice tragične. Televizija i internet globalno su opijum za dječje umove, studije nedvosmisleno pokazuju da što više i duže neki medij dijete koristi, to je veća vjerojatnost da će se naći visoko na skali anksioznosti ili depresivnosti. Poremećaji iz spektra bipolarnosti i ADHD poremećaji su u strelovitom porastu, preko 5 milijuna djece u SAD-u ( s obzirom kada je izašao film ovaj podatak je zastario, a trendovi idu u smjeru statističkog porasta) ima neki poremećaj iz ovog spektra, pedijatri sve više propisuju antidepresive djeci. Američko društvo, a ne samo reklamne kompanije djecu tretira kao potrošače s kupovnom moći, krade im djetinjstvo, a ne tretira ih kao djecu. Reklamna industrija danonoćno marljivo sa običnom čovjeku nepojmljivim resursima i tehnologijom radi na potkopavanju roditeljskog autoriteta. Alarmantnost stanja opisuje sljedeća konstatacija: „Bolesno dijete kao promatrač-potrošač zamijenilo je zdravo dijete sporta, igre i mašte.“