Jednim kadrom do jednog spektakla: 1917 kao kruna svjetske kinematografije

Normalnost na koju smo navikli u uobičajenim filmovima gdje je svaka akcijska scena razlomljena na milijun kadrova, Mendesova ratna drama jednog kadra razmazila me do te mjere kako sam pri izlasku iz kina poželio odmah natrag. Film 1917 je zato nenormalan – pomno promišljen ali velik u svojoj spontanosti za iznenađenjem.

Posljednja dva Mendesova filma obilježio je James Bond (Skyfall i Spectre), a njegov ovogodišnji Oscarovac 1917 pobijedio je u konkurenciji za najbolju fotografiju, najbolju montažu zvuka te vizualne efekte. Redatelj Sam Mendes inače se proslavio filmom American Beauty još 1999. godine, a dva desetljeća izvrsnih filmskih ostvarenja s ratnom dramom 1917 kao njegovim najnovijim udarcem na oscarsko bojište opravdao je sva moguća i nemoguća očekivanja.

Moguće je mrziti povijest i obožavati ovaj film

Ako ste pomislili kako je ovo još jedan običan ratni film čiju suhoparnost nadomješta hrpa eksplozija i krvavih okršaja ili da se pak radi o nužnosti znati svaku povijesnu činjenicu o ovom i onom događaju kako biste razumjeli priču, s 1917 na platnu možete se slobodno opustiti. Film je priča o dvojici britanskih vojnika u Prvom svjetskom ratu koji su poslani na riskantan put iza neprijateljskih linija kako bi u utrci s vremenom obavijestili udaljeni prijateljski bataljun da obustavi sutrašnji planirani napad, koji bi ih odveo ravno u samoubojstvo. I to je to – možete mrziti povijesne ili ratne filmove, ali više od ovih podataka i znanja o povijesti nećete trebati. Naglasak je tako na dvosatnom putovanju skupnika Blakea (Dean-Charles Chapman) i Schofielda (George MacKay), čiju inspiraciju Mendes crpi iz djedovih priča iz Prvog svjetskog rata, gdje je fizičko prenošenje poruka između bataljuna bilo učestalo i od životnog značaja. U slučaju 1917, radi se o mogućoj pogibiji 1600 vojnika ukoliko se porukom ovog dvojca napad ne obustavi na vrijeme.

Moć jednog kadra

Već u prvim minutama gledanja primijetit ćete kako je 1917 sniman kao one-shot film. One-shot filmovi definiraju se kao filmovi snimani u jednom kadru, odnosno snimljeni su na način da se stekne dojam neprekinutog filmskog iskustva. Nešto noviji primjer one-shot filma je González Iñárrituov Birdman iz 2014., iako u trenutku kad sam ga gledao dvije godine kasnije (zašto sam dovraga čekao tako dugo) nisam bio u potpunosti svjestan kako se radilo o „jednokadarskom“ filmu. Usporedbe radi, kod 1917 sam cijelo vrijeme čekao i pitao se hoće li konačno doći do promjene kadra, a do skoro polovice filma sam vjerovao kako ću u jednom trenutku ipak gledati „normalan“ film. To se nije dogodilo. I iznimno sam zahvalan na tome. Strah zbog kojeg sam pomislio kako ću morati izuti Blakeove i Schofieldove čizme prerano – a čizme su jezivo blatne i prokleto uživate kad gledate tihe, napete dionice tih vojnika i čujete kako samo slatko „gvecnu“ u blato, odmah je splasnuo. Tu je zato prisutan onaj drugi strah, koji u kombinaciji s glazbenom podlogom i jednokadarskim snimanjem doista budi svu brutalnost koju rat daje na bacanje, što je svakako uspjeh za glavnog snimatelja i njegovu ekipu.

A čovjek odgovoran za to je ni više ni manje nego legendarni Roger Deakins, čija izvanredna direkcija za fotografiju seže još od doba kultnog Iskupljenja u Shawshanku preko Skyfalla pa sve do kipića kojeg je pod skrivenim suzama držao za najbolju fotografiju u Mendesovom 1917.

Deakinsova čarolija i MacKayova vragolija

Kako bi se u 1917 realizirao dojam istog kadra, za pripremu seta bili su potrebni mjeseci planiranja i teoretiziranja. Prema Insideru, za svaku su lokaciju i set snimanja izrađene posebne mini-makete koje su trebale simulirati točne rute glumaca i snimateljske ekipe, kako fizički (da primjerice uz uske rovove mogu istovremeno voditi kameru bočno od glumaca) tako i vremenski – za svaku scenu točno je izračunata udaljenost kojom se moralo proći, kao i vrijeme potrebno da se taj put prijeđe. I sam Mendes je u intervjuu za Vox izjavio kako ne bi konstruirali filmski set prije nego bi znali točno koliko će vremenski trajati sama izvedba, a to uključuje i same glumce. To je značilo da osim što su se Dean-Charles Chapman i George MacKay morali cijelo vrijeme kretati prema naprijed (jer kamera nije mogla ići unazad), svaki međusobni dijalog ili susret sa sporednim glumcima morali su izgovoriti u skladu s vremenom koje bi bilo potrebno kako bi cijela scena bila završena. Takav detaljan pristup značio je nekoliko stvari, a jedna od njih je mnogo veći broj generalnih proba ponavljanja teksta i samih izvedbi u odnosu na većinu drugih filmova. Štoviše, MacKay je u Late night Showu s Jimmy Fallonom rekao kako su čak pola godine ranije krenuli s repeticijama. Opisao je to ovako: „Počeli smo na praznom polju šest mjeseci prije nego li je uopće krenulo snimanje, bez konstruiranih setova i ičega – samo mi poput nekih mrguda u velikim kaputima s našim tekstovima u rukama.“

Nakon što je koreografski sve bilo izračunato i spremno, moglo se početi s gradnjom setova. Impresivan je tako rov dugačak više od 1500 metara u kojem su se dogodile neke od najnapetijih scena – a ne moram vam ponavljati koliko je zahtjevno bilo ponekad i ručno trčati s kamerom u rukama kako bi sve ostalo dinamično i vjerno jednom kadru. Na tragu toga MacKay je također rekao kako je i on nekoliko puta uspio zeznuti – „Bili smo tik do kraja sedmominutnog kadra, ali je meni u šestoj minuti slučajno pala puška s ramena.“

Scena za povijest

Rovovi dakako nisu jedino mjesto gdje se odvija radnja u Velikom ratu. Svaki set i lokacija dodaju novu svježinu Blakeovom i Schofieldovom putovanju, a posebno je atraktivna noćna sekvenca gdje su Mendes i Deakins pokazali vrhunac svjetske kinematografije – uz minimum umjetnog osvjetljenja stvorili su surealnu potjeru ispucavanjem bljeskalica u zrak čije bi osvjetljenje poput vatrometa trajalo tek nekoliko desetaka sekundi. U tim je sekundama ponovno bilo važno pravilno ukomponirati svaki pokret glumaca, koordinirati snimateljski tim koji je jurio s kamerom te još k tome uhvatiti svjetlosni odbljesak na način kakvim ga je redatelj zamislio. Teško je opisati išta više riječima bez kvarenja doživljaja kojeg bi svatko trebao upiti sam za sebe.

Kamera je bila pričvršćena u zanemarivoj mjeri kako bi je operater mogao neprimjetno skinuti u svakom trenutku s dizalice i trčati za idućom sekvencom istog kadra ukoliko je određena scena to tražila, a definitivno je tražila. Uz već spomenuto planiranje najviše razine oko dizajniranja setova zbog sinkronizacije s vremenom, setovi su cijelo vrijeme bili rađeni uz pretpostavku da u svakom trenutku mora biti slobodne putanje za kameru. Bez obzira je li se ista vozila na dizalici ili žici, zajedno s Deakinsovim timom u posebnom vozilu, ili bila u naručju trčećih snimatelja – mjesto za pogrešku bilo je nedopustivo. Samim time nije bilo moguće dodatno osvjetljavati rovove jer bi se na filmu vidjela aparatura, pa se sva surovost rata Mendesove drame većinski bazirala na prirodnom, dnevnom svjetlu. Upravo ta surovost nadvila se i na Deakinsovu ekipu – budući da se 1917 snimao u realnom vremenu trebalo je dobro paziti hoće li sunce u nekom trenutku zakloniti neki oblak, ili će svjetlost biti dovoljno konzistentna kako bi i sama scena imala smisla. Kako je Deakins prokomentirao u Insiderovom prilogu: „Vidim na aplikacijama za prognozu u koje vrijeme bi se otprilike trebalo naoblačiti i već razmišljam o tome hoće li taj oblak ostati pod suncem dovoljno dugo da bismo odradili ovu petominutnu scenu…“. Tako su oblačni dani bili optimalniji za snimanje, jer je manje sunca značilo i manje sjena koje bi narušile osvjetljenje.

Završni rez

1917 pothvat je kakav još nismo vidjeli u svijetu filma. Ovaj epski spektakl bio je stvoren za gledati na velikom platnu, i iznimno mi je drago što je upravo 1917 posljednji film koji sam uspio pogledati prije nego je korona zatvorila sve. Blake i Schofield likovi su koji su u svojoj srži pokazali da su od krvi i mesa – kad ustanu, vi ustanete, kad potrče, vi smognete snage potrčati zajedno s njima uz maestralnu glazbu koju potpisuje Thomas Newman. Sva ta imerzija još je snažnija kad shvatite koliko je samo napornog ali srdačnog rada bilo potrebno kako bi ova umjetnost ugledala svjetlo platna. Iako se više ne prikazuje u kinima, 1917 po mogućnosti pogledajte na što većem televizoru. Bit ćete mi zahvalni. Sebi također.