Jedan običan dan u knjižnici

– Knjižnica je jedno od onih mjesta gdje je svatko barem jednom u svom šarenom životu bio. Bilo to posuditi lektiru, pročitati novine ili posuditi neku knjigu samo za gušt, ali se vjerojatno nitko nije pitao kako jedan običan dan u knjižnici izgleda. Ima boljih i lošijih dana, kao i svugdje, no nikada mi nije bilo dosadno.

Na posao uvijek odlazim s osmijehom od uha do uha i nikada ne znam što me čeka. Koliko različitih duša će danas doći posuditi knjige. Nisam ni vrata stigao otvoriti, a već me ljudi čekaju. A i na stolu su nove knjige koje treba popisati. Danas će biti puno posla! Na početku reda je stajala djevojčica, vjerojatno prvi razred. Tražila je knjigu „s medijima koji pjevaju“. Trebalo mi je neko vrijeme da i sam shvatim kakva je to knjiga, paaaa sam se sjetio da treba knjigu Tri medvjeda i gitara. Zajedno smo pošli do dječjeg odjela. Neki ljudi u redu su malo nervozno gledali u sat, kako sam se ja sve više udaljavao od pulta. Dječji odjel je prekrasno mjesto oslikano vilama i vilenjacima na zelenim listovima. Svaki od njih izgleda baš kao da će svaki čas odletjeti sa zida. Uzeli smo knjigu te krenuli prema pultu. Skenirao sam knjigu i dao je djevojčici koja se smijala od uha do uha. Nakon nje u redu je stajao mlađi gospodin koji je donio knjigu iz školske knjižnice u gradsku. Takve stvari događaju se češće nego što bi ljudi mislili. Kum njegovoga kuma je tu knjigu posudio za bratića svoga nećaka još prije dva tjedna. Vjerojatno bi se nastavio svađati da mu nisam pokazao naljepnicu na poleđini knjige gdje piše školska knjižnica. Samo je utihnuo, ispričao se te izašao van. Nakon što sam sredio gužvu na početku smjene, čekale su me nove knjige. Uvijek postoji to zatišje gdje nema nikoga te nekako treba ubiti vrijeme.

Taman kad sam primio prvu knjigu u ruke, došla je neka gospođa da prekine tišinu i vratila Pismo iz Zelengrada. Baš sam to trebao! Moj prijatelj treba tu knjigu za svoga sina jer je to lektira, ali su sve knjige bile posuđene. Da budem iskren, reći nekome da knjiga koju baš treba je posuđena je možda i najteži dio posla. Nekima to ne pada teško te samo posude drugu knjigu, ali ima i onih koji su doista tužni kad čuju takvu vijest, posebice ako je riječ o lektiri. Nazvao sam ga te rekao: „Bok, došlo je Pismo iz Zelengrada!“ „Bok, molim?!“ odgovorio mi je. „Pa Pismo iz Zelengrada“, rekao sam opet. „Kakvo pismo? Od kuda?!“ pita me. „PISMO IZ ZELENGRADA!“ vičem na slušalicu misleći da me ne čuje dobro. „Pa gdje je taj Zelengrad? Negdje u Zagorju?“ odgovori mi zbunjeno. Prvo sam mislio da se šali, a zatim sam prasnuo u smijeh. Kroz suze sam odgovorio: „Došla je lektira za tvog malog, a ta lektira se zove Pismo iz Zelengrada.“ „Ahaaaaa, oprosti, skroz sam zaboravio! Ok, dolazim za čas,“ reče te poklopi slušalicu. Sad kad nije bilo nikoga mogao sam se opet pošteno nasmijati cjelokupnoj situaciji. Većinu knjiga sam spremio te im pronašao mjesto među silnim zidovima od beskrajnih papirnatih priča kojima sam okružen. Svaka knjiga mora imati svoje mjesto, jer ako ne bi bilo tako neke se knjige ne bi ni mogle pronaći, a i kako bi to bilo da knjiga o Henriku VIII., Pismo iz Zelengrada te Vicevi i pripovijetke stoje jedna pokraj druge.

 Još je samo par ljudi došlo za moga radnog vremena kojima sam posudio knjige. Jedan dan u knjižnici je puno više od vraćanja i posuđivanja knjiga. Ljudi u knjižnici prođu u neki drugi svijet, svijet mašte, čudesa, fantazije, a sve to uz pomoću dobre knjige. Zato se veselim svakom novom danu u knjižnici.