Je li moguće da mi prava priča lako promakne ispred nosa?

Nije bilo sretnije osobe od Petra nakon što mu je urednik priopćio vijest da je skočio stepenicu više u redakcijskoj hijerarhiji i da više neće morati pronalaziti teme na gradskom placu. Štoviše, urednik mu je namijenio odgovoran zadatak – odlazak na predstavu u Narodno kazalište i izvještaj o tome kako će publika prihvatiti taj komad te tko će od poznatijih prisustvovati događaju.

Petar se – kako su ga i učili na fakultetu – prije odlaska na teren solidno pripremio kako bi mogao pratiti navedenu predstavu. Potom se oboružao praznom bilježnicom, olovkom, kemijskom, diktafonom i fotoaparatom. Sjeo je u tramvaj i ushićeno se zaputio prema nacionalnoj kazališnoj kući.

Idućeg dana, pred kraj radnog vremena, urednik ga je nervozno pozvao u svoj ured. „Petre, pa gdje je izvještaj s jučerašnje predstave? Čekam ga cijeli dan!“, upitao ga je. Petar je odgovorio spremno, ali pomalo razočarano: „Uredniče, već bih vam ga bio napisao, ali, znate, izbio je velik požar na zgradi kazališta, pa predstava uopće nije održana! Tako da nisam ni mogao napisati izvještaj.“

Priča je to koja se godinama redovno prenosila brucošima novinarstva, no, kako čujem od novijih generacija, to više nije tako. U Koprivnici je se sigurno ne priča, a prema iskustvima nekih mlađih kolega koji su studij novinarstva završili u Zagrebu – također. No u tom se štiklecu krije, barem tako mislim, ono neopipljivo što dijeli „novinare“ od novinara. Može vam se pričiniti da je previše pojednostavljena – vjerojatno ste u pravu, no to je u cilju lakšeg shvaćanja poante. Međutim, začudili biste se koliko se i u stvarnom životu događaju previdi poput Petrova. U svojoj dugogodišnjoj karijeri vidio sam ih mnogo, a u počecima sam i sȃm vjerojatno bio poput Petra. Nasreću, vrlo sam brzo shvatio kako doći do onoga što urednik (čitaj: čitatelj) i traži – do prave priče.

Ako se kolega prepozna u sljedećim rečenicama, nadam se da mi neće zamjeriti; no volio bih s vama podijeliti ne tako davnu anegdotu koja nalikuje onoj s početka kolumne. Novinar je bio zadužen za pisanje izvještaja s lokalne dodjele plaketa zaslužnim vinarima tog kraja. Kad sam u ruke uzeo tu proširenu vijest, nakon samo nekoliko sekundi bilo mi je jasno da je autoru promakla vrhunska priča. Kolega je navodio imena nagrađenih vinara, a na začelju i ime jedine vinarke. Da bi stvar bila zanimljivija, otkrio nam je da je ona ponosna vlasnica najviše plaketa i nagrada u cijeloj vinarskoj udruzi! I ne samo to… Ujedno je i jedina žena.

Ukratko, umjesto suhoparne informacije o plaketama mogli smo imati zanimljivu priču s vinarkom koja u tom (tradicionalno) muškom zanimanju ostvaruje rezultate bolje od njih . Kada stvar gledate iz tog kuta, može vam se činiti nepojmljivim da je novinar to propustio vidjeti. Budete li imali sreće i jednog se dana bavili ovim poslom, vidjet ćete da je lako propustiti dobru priču. Ako ne pazite.

Tu je, naravno, urednik koji će vas uputiti na pravi put ako vam ono najbitnije promakne. Međutim, u većini je slučajeva kasno za ispravak greške kad prvi tekst dođe do njega. Najgore što vam se može dogoditi jest da pravu priču umjesto vas prepozna novinar iz konkurentskog lista.

On će svoju verziju vjerojatno imati na naslovnici, a vaša će biti negdje u zapećku, bliže malim oglasima i servisnim informacijama. U redu, netko i to mora puniti – no to vam svakako ne bi trebao biti isključivi cilj.