Ivona Pavičić:„Postoji bezbroj mogućnosti koje se nude tijekom studiranja…“

Ivona Pavičić, bivša studentica Sveučilišta Sjever i novinarka na Narodnom radiju, svoju je akademsku priču započela na studiju prava, a završila studirajući novinarstvo na Sveučilištu Sjever, koje ju je osvojilo. Ova mlada novinarka, koja ima i glumačkog iskustva, ispričala nam je s kojim se sve izazovima susretala u počecima te otkrila želi li jednog dana biti radijska voditeljica.

Studij si započela kao pravnica, a završila kao novinarka. Što te najviše privuklo  novinarstvu?

Upis na Pravni fakultet nazvala bih pogreškom, ali ne mogu jer sam iz tog iskustva najviše naučila o sebi. Ono što sa sigurnošću iz ove perspektive mogu reći, novinarstvo mi pruža priliku da se izrazim i da neprestano nešto otkrivam jer sam osoba koja vrlo brzo gubi interes za onim što je pred njom ako je sve već očekivano. Interes koji danas imam za mnogo čime na mene je prenio tata. Uz njega sam otkrivala knjige, filmove, s njim sam pratila i sport i politiku. Gotovo od početka osnovne škole zajedno bi pisali kratke priče ili pjesme i uvijek je poticao velikog sanjara u meni. Mislim da me kod novinarstva privuklo upravo to, mogućnost da se u bilo kojem trenutku života, naravno kako ti dopuštaju i neke okolnosti, okušam u svemu.

Sveučilište Sjever studentima omogućuje praksu na eksperimentalnim projektima kao što su web portal Pressedan, radio Pressedan i emisija FAX YOU. Jesi li sudjelovala u nekom od tih projekata?

Sudjelovala sam u svemu navedenom. Doduše, FAX YOU je tada bio projekt bez imena kojem su godinu dana nakon odlaska moje generacije studenti dali formu i, koliko mi je sada poznato, nastavili s radom. U početku, grupica od tek nekoliko nas zajedno s profesorom dr.sc. Seadom Alićem satirično se osvrtala na neke tada aktualne teme, pri čemu je svaki student imao odriješene ruke da se pozabavi područjem koje ga najviše zanima. Taj mi je projekt posebno drag.

„Postoji bezbroj mogućnosti koje se nude tijekom studiranja, trebaš ih znati maksimalno iskoristiti“

Na portalu Pressedan napisala sam svoje prve tekstove, prvi put otišla na teren, prikupljala prve izjave, radila prve intervjue. Radio Pressedan kakav je danas, službeno je počeo s emitiranjem na inicijativu male grupe studenata među kojima sam bila i sama. Velika je prednost kad u sklopu samog Sveučilišta postoji toliko mogućnosti, iako se to tada nije tako činilo, sad mi izgleda kao da smo ih znali iskoristiti sve i nadam se da je nakon nas ostalo nešto dobro i veliko za druge generacije.   

U prvom izdanju emisije FAX YOU izvela si recital posvećen Ivici Todoriću. Koliko ti je trebalo osmisliti i uvježbati recital?

Recital o Ivici Todoriću nastao je zajedno s još dva rada koja su bila poprilično provokativna prema tadašnjoj političkoj situaciji. Ipak, ovaj o Todoriću mi je najdraži i izrazito sam ponosna što su ga kolege odabrale kao dio svoje prve FAX YOU emisije godinu dana nakon mog odlaska. Nije mi trebalo puno da ga osmislim, a cijela izvedba je bila potpuna improvizacija. Samo osvijestiš težinu realnosti koja prati pojedine ljude dok im, primjerice, mjesecima kasni plaća, a s druge strane svi su konci u rukama onog tko nosi epitet okrivljenika i čiji je prvi korak po povratku u državu koja ga štiti odlazak frizeru. Profesor Alić sve je upotpunio montažom i priča se zaokružila.

Stvara li se ovakvim projektima prostor za razvoj kvalitetnih mladih novinara?

Apsolutno da. Uče te graditi svoje stavove, neprestano istražuješ, preispituješ sebe i druge  i na koncu reagiraš. Važno je biti dio ne samo takvih projekata nego svega onoga što ti proširuje vidike. Tu se ne zatvaraš u kalup, nisi u okvirima, stvaraš sam i podložan si kritici koja ti samo može pomoći da još više napreduješ.

Je li Sveučilište Sjever institucija koja može oblikovati kompetentne novinare?

Itekako. Ono što osobno smatram velikom prednošću jest podrška i beskrajno razumijevanje profesora. Vjerujte kad to kaže osoba koja je kao redovni student paralelno uz fakultet radila u struci. Postoji bezbroj mogućnosti koje ti se gotovo same nude prilikom studiranja i da bi one vrijedile, trebaš ih znati maksimalno iskoristiti. Sveučilište ti može ponuditi vrhunsku opremu i profesore koji su vrsni predavači i veliki profesionalci u svojoj struci, ali moraš znati uložiti sebe. Meni se u posljednje vrijeme čini da su se kolege tako lijepo razmjestili po određenim medijima i kad trebaš neku informaciju ili pomoć, znaš na koga možeš računati.

Tijekom studija si prošla RTL, Story, Radio Vrbovec i Enter Zagreb. Je li mladom novinaru potreban rad u struci tijekom studija kako bi nakon diplome uspio izgraditi karijeru?

Mislim da je to profesija u kojoj je nužno da se baciš u vatru što prije. Ključno je iskustvo. Moraš s tim početi što prije dok te još ima tko korigirati, savjetovati, usmjeriti i naučiti. Malo koji medij će te prihvatiti s diplomom i peticama u indeksu ako im ne možeš ponuditi nešto konkretno. Možda ne možeš na početku znati u čemu si najbolji i što te najviše zanima, ali moraš istraživati sebe i svoje mogućnosti. S druge strane, to možeš jedino radom isključivo na „živim situacijama“ koje od tebe traže reakciju.

Rad na Pressedanu dobar je početak za mlade novinare, ali mnogi će reći da pravo novinarstvo započinje radom u velikim medijima. Odrađivala si praksu na RTL-u, čemu te naučila?

Na RTL-u sam se prvi put susrela s televizijom, imala sam priliku biti u redakciji informativnog programa i učiti od ljudi koje sam do onda gledala samo na ekranu. Praksa na RTL-u moje je prvo iskustvo u stvarnom mediju i to na polovini prve godine studiranja. Tad sam bila preplašena, posebice sebe i svojih snova o idealnom radnom mjestu koje sam tada imala. Naučila sam koliko je posao novinara odgovoran, zahtjevan, koliko se moraš predati i biti fokusiran. U redakciji ti se ili na terenu događa jedan potpuno drugačiji život od onog kojeg svakodnevno vodiš i ti moraš neprestano tražiti ravnotežu da bi funkcionirao.

Stekla si iskustvo u televizijskim, radijskim i pisanim medijima. Kada bi mogla odabrati medij i područje u novinarstvu, što bi odabrala?

Radio je moja posebna ljubav, kad je riječ o tome, ništa ne bih mijenjala. Priznajem, puno pišem i gotovo svi događaji ili ljudi koji su mi iz nekog razloga važni, postaju dio mojih tekstova koji nisu objavljeni. Nisam još dovoljno hrabra za to da takvo što pročita bilo tko osim mene i nekoliko jako bliskih osoba. Divim se autorima koji tako vješto iznose proživljene emocije i dijele ih s drugima. Imam veliko poštovanje prema svakom takvom djelu jer smatram da su se potpuno mislima ogolili i prikazali cijelu intimu vlastitog karaktera. To je dar koji si odlučio nesebično podijeliti s drugima i pristao biti ranjiv. I to je ono za što još nemam dovoljno hrabrosti, ali kad se na to odvažim, voljela bih da to bude u nekoj mojoj kolumni ili tko zna… Jednoj osobi koju volim i koja uvijek čita sve što pišem obećala sam da ću napisati knjigu.

Biti mladi novinar nije uvijek lako, s kojim si se izazovima susrela?

Bilo ih je puno, ali s vremenom prestaneš sve te događaje toliko uzimati k srcu i naučiš da su nužni da bi drugi put znao bolje. Ponekad ti je sugovornik izrazito neugodan, a ti na to nisi spreman ili se nisi dovoljno dobro pripremio za moguće ishode pa si izgubljen. Svega je bilo, smiješno je prisjećati se. Cijela ekipa zajedno s vozačem, kamermanom, još jednim kolegom i toncem tijekom jednog izlaska na teren došla je u pogrešno vrijeme, čak dva dana prije početka cijelog eventa. A mislili smo da kasnimo zbog čega smo jurili i dobili kaznu za parkiranje. Cijeli niz reakcija slušatelja Narodnog izazvala je moja pogreška u kojoj sam meč Marina Čilića najavila kao „Danas će na teren ATP turnira u Madridu izaći naš Martin Čilić“. Ima svega još uvijek, i onog duhovitog i onog stresnog, važno je da znaš da si na tom poligonu sam svoj vozač i instruktor.

Kako si ih riješila?

Neke još nisam, recimo, teško odgovaram na moguće provokacije jer one nebrojeno puta proizlaze iz ega što me posebno ljuti. Kad smo kod kazne za nepropisno parkiranje, nisam je platila, a ovaj gaf s Martinom je ispao simpatičan pa smo se svi na kraju tome smijali. Pitajte kolegu Marka koji je na račun toga osmislio i haiku.

Trenutačno radiš u informativnom programu Narodnog radija. Opiši nam radni dan.

Moje radno vrijeme je poprilična privilegija ako radiš na radiju. Radni dan mi počinje u 8 i završava u 16 sati. U jednom sam periodu ustajala u pola 4 ujutro nakon čega me čekao posao pa odlazak na predavanja i dolazak kući tek u kasnim večernjim satima. Zbog toga sad odgovorno tvrdim da je ova trenutna situacija popriličan luksuz. Vodim vijesti od 9 do 17 sati pri čemu su ove posljednje unaprijed snimljene krajem radnog dana. Ujutro čim dođem provjerim sve portale, novine, napišem i uredim prve vijesti i nekoliko minuta prije nego što idemo uživo ulazim u studio. Tako je prije svakog punog sata. Negdje oko podneva počinjem paralelno uz vijesti pripremati priloge koji se emitiraju u noćnom terminu, a sastoje se od najvažnijih događaja dana i to zovemo „Info zona“ koja ukupno traje 25 minuta.

Radio je medij koji ti prenosi živu emociju u svakom trenutku, stvaran je, prisutan. Našu redakciju zaista doživljavam kao obitelj. Divno je biti dio tima Narodnog i ponosna sam na to što imam priliku učiti od ljudi koje iskreno cijenim. Ne samo kao nekog tko zna svoj posao i radi ga profesionalno, nego i karakterno. Tu je šarena paleta ljudi s kojima je privilegij biti okružen.

Znamo da radijske vijesti kratko traju i sadržavaju ključni 5W/H. Što ti je u početku rada na radiju bilo najizazovnije?

U početku mi je najveći problem bio autoritet. Ti moraš zvučati ozbiljno, moraš biti čvrst kad informiraš slušatelje i nužno je da ti se sve to čuje i osjeti u glasu. Slušatelji te ne vide, oni te mogu doživjeti samo prema onome što si im dao glasom. Jedan od prvih komentara mojih roditelja nakon slušanja vijesti koje sam vodila bio je „Jel’ ti plačeš kad to tamo čitaš?“. Dugo sam radila na tome i još uvijek radim. Cijeli karakter se može prepoznati u glasu, a na početku nisam bila dovoljno vješta da to kontroliram. Danas je to lakše, puno sam opuštenija i sigurnija u sebe.

Koliko su pravilna artikulacija i boja glasa važni u radijskom novinarstvu?

Usudila bih se reći da su to dvije najvažnije karakteristike radijskog novinarstva ili općenito posla na radiju. Prema načinu na koji nešto kažeš i kako to artikuliraš, budiš u slušateljima određena stanja, moraš biti pažljiv. Prema tome oni stvaraju percepciju o tebi i to bi u nekom trenutku moglo postati ključno. Znat će žele li te slušati i točno će upirati prstom u ono što im kod tebe smeta bez da zapravo gotovo bilo što znaju o tebi.

Postoji li želja da jednog dana prijeđeš u voditeljske krugove?

Ne bih voljela previše govoriti o svojim planovima, ali ono što sa sigurnošću mogu reći – vidim se na radiju. Jednom me netko opisao kao osobu koja se svjesno približava košnici s pčelama i unaprijed zna što će se dogoditi ako je prodrma, ali će svejedno to učiniti jer se ne boji onoga što to iskustvo donosi. To zaista jesam ja, u sve ulazim odmah na prvu, bez zadrške i većinom s pretpostavljenim ishodom, ali se upuštam jer silno želim sve isprobati. Ne bih mijenjala ništa trenutno, obožavam posao koji radim, ali si ne želim uskratiti nova znanja i zbog toga ću se u idućem razdoblju uz posao posvetiti i diplomi.

U kojoj se struci vidiš u budućnosti?

Vidim se apsolutno u novinarstvu, voljela bih isprobati sve ono što nisam ili zbog nedostataka iskustva ili hrabrosti uspjela zagrebati malo dublje, a dok se bavim istraživanjem svojih ostalih interesa svakako mi je plan diplomirati. Tko zna, jednom ako istražim sve što mi je sad još daleko, možda bih se mogla smiriti u ulozi profesorice na nekom Sveučilištu.  

Foto: Mario Poje, privatni album