Ivanečki vez kao najljepši simbol podravske povijesti

Tragovi ivanečkog veza na prostorima župe Koprivnički Ivanec sežu 200 godina unatrag, o čemu
i danas jasno svjedoče sačuvane obiteljske fotografije, školske kronike te slike mještana u
nošnjama na starim nadgrobnim spomenicima. Počelo kao skromni rad isključivo crvenim
koncem, a kroz generacije se razvilo u raskošnu umjetnost koja danas ima službeni status
nematerijalnog kulturnog dobra Republike Hrvatske. Ovaj je vez postao ključni stup identiteta
cijele regije, a o njegovoj povijesti, tajnama i globalnom uspjehu svjedoči Gordana Horvat,
predsjednica Društva izvornog folklora (DIF) Koprivnički Ivanec, koja s ponosom vodi brigu o
očuvanju ove vrijedne baštine.

Od crvenog konca do bogate tradicije
U počecima, se ivanečki vez izrađivao isključivo crvenim koncem koji se u narodu nazivao
merk. S vremenom, kako se tehnika razvijala, u rad su se počeli uvoditi manji dodaci različitih
niti, da bi se oblikovao prepoznatljivi, najbogatiji vez koji se radi sa sedam boja. Ta se evolucija i
danas može vidjeti kroz sačuvane originale u obiteljima diljem sela i u samome društvu, a koji su
stari i do 150 godina. Ovaj se specifičan vez tradicionalno našivava na rukave košulja, odnosno
plećke, te na poculice koje su nosile udane žene. Nešto malo drugačija tehnika koristila se na
starim rupcima, takozvanim našitakima, gdje se jednim dijelom radio izvorni ivanečki, a drugim
dijelom pečki vez.

Tajne mošnje i život s nošnjom
Ivanečka nošnja prepoznatljiva je po potpuno bijelim robačama, odnosno suknjama i
podsuknjama, što je u stara vremena, prije pojave perilica rublja, zahtijevalo golem trud.
Prijelazno razdoblje započelo je pedesetih godina prošlog stoljeća kada su se starije žene polako
počele skidati s nošnji. Iz tog suživota s nošnjom proizašla je i priča o mošnji.
„Sjetila sam se svoje babice koja je, dok sam ja bila mala, donijela bombone u jednom smotuljku
na vratu. To je jedna dreta bila zavezana, taj smotuljak, i to su zvali mošnja. Babice su to nosile
oko vrata na špagi i držale u znadrimu, kak se to veli, i tu unutra su čuvale svoje blago. To su bili
cukori, bomboni današnji, ili kad se ide na proštenje šule. Moja babica je donijela kocku šećera
meni, mom bratu i sestri u toj mošnji, donijela zamotano i kao to najveće blago poklonila“, sjeća
se gospođa Gordana.

U tim mošnjama ukrašenim vezom i motivima vurica, žene su uz slatkiše nosile i pokoji rijedak
prsten, kraluš ili sitniš.

Foto: Gordana Horvat

Ivanečki vez na svjetskoj sceni i u rukama mladih
Radionice i izložbe održavaju se diljem Hrvatske, ali i u inozemstvu, a interes koji stranci
pokazuju prema ovom nasljeđu prelazi granice Europe. Veliki doprinos očuvanju daju i Ivanečki
kresovi, najstarija manifestacija u Koprivničko-križevačkoj županiji koja slavi pedeset godina od
svojih prvih početaka.
Zbog izuzetno komplicirane, teške i dugotrajne izrade, opstanak veza u izvornom obliku danas je
pod stalnim pritiskom modernizacije. Kako objašnjava gospođa Gordana, velika opasnost leži u
pojavi strojnih replika koje trenutno nisu dopuštene jer tehnički odstupaju pečkom vezu i
narušavaju autentičnost izvornog veza. Kako bi se to spriječilo, lokalna zajednica ulaže golem
trud u edukaciju novih naraštaja, pa djeca počinju učiti prve bodove već u vrtiću, nastavljaju u
osnovnim školama, a potom se uključuju u rad folklornog društva.

Foto: Dorotea Hegedušić

Budući da je izrada kompletnih rukava ogroman pothvat za početnike, ključ opstanka leži u
modernizaciji primjene. Ivanečki vez tako danas živi kroz unikatne slike za poklon, nadstolnjake,
stoljnjake ali i kroz moderan nakit poput ogrlica, naušnica, narukvica i prstenja.