Ivana Grubačević: Knjiga ponovno postaje novi medij

Knjiga je svojevrsni bijeg od svakodnevice. Ona nas spaja s prošlošću i vodi u budućnost. Čitanjem uranjamo u neki novi, maštovitiji i bolji svijet, a svaka nova knjiga donosi novu priču.

Gradska knjižnica Velika Gorica obilježava 135. obljetnicu svoga postojanja. Informatorica i koordinatorica programa knjižnice, Ivana Grubačević, otkrila nam je bogatu povijest ovog dinamičnog okupljališta knjigoljubaca, kakav je interes za čitanje kod građana i zašto tiskana knjiga doživljava novu popularnost.

Povijest Gradske knjižnice Velika Gorica bogata je i specifična, možete li nešto ukratko ispričati o njenom nastanku i razvoju?

Povijest naše knjižnice seže u 1886. godinu kada je otvorena Prva čitaonica u Velikoj Gorici u prostorima Svratišta „K bieloj ruži“. Knjižnicu je godinu dana ranije osnovalo kulturno društvo „Sloga“ kada su donesena Pravila Društva čitaonice u Velikoj Gorici datirana 8. ožujka 1885. godine i to je dan na koji sada obilježavamo godišnjicu knjižnice. Knjižnica je od tada mijenjala lokacije i nazive – Čitaonica i knjižnica u Velikoj Gorici, Kotarska knjižnica, djelovala je u sastavu Narodnog sveučilišta Juraj Kokot, a od 1999. godine je samostalna ustanova i djeluje pod nazivom Gradska knjižnica Velika Gorica.

Koliko prijavljenih članova ima knjižnica?

Prema službenim podacima iz prosinca 2020. godine, kada obično prikupljamo statističke podatke, knjižnica ima 7426 aktivnih članova, no zapravo je broj korisnika knjižnice puno veći. Budući da su sve tri lokacije umrežene i omogućuju jedinstvenu posudbu knjižnične građe, često s jednom članskom iskaznicom posuđuje nekoliko članova istog kućanstva. Možemo pretpostaviti da je stvaran broj aktivnih korisnika, odnosno onih koji knjige posuđuju i čitaju ih, barem za jednu trećinu veći od iskazanog.

Je li se taj broj u zadnje vrijeme povećavao?

Iako smo godinama imali pozitivan rast članstva u knjižnici, razdoblje na početku pandemije obilježila je stagnacija broja aktivnih članova. Smatramo da je to razumljivo s obzirom na protupandemijske mjere, lockdown i period jednomjesečne zatvorenosti knjižnice u ožujku i travnju prošle godine.

Posuđuju li članovi više knjiga u odnosu na prethodne godine?

S jedne strane, pandemija koronavirusa ograničila je kretanje ljudi, s druge strane u mnogim slučajevima ostavila im je više vremena i slobodnog prostora za okretanje knjizi kao izvoru zabave, znanja, ali i utjehe u ovim nesigurnim vremenima. U vremenu kad nismo mogli putovati fizički, mogli smo putovati čitajući knjige.

Izgleda da se stvarno čita više nego obično, book blogeri su postali jako popularni i praćeni su na mreži i njihove se preporuke prate i postaju traženi naslovi. Podaci naše knjižnice također ukazuju na povećani interes za posudbom knjiga, posebice onih koji se nalaze među preporukama na koje nailaze u različitim medijima ili su za njih čuli od prijatelja.

Koje generacije čitaju najviše, a koje najmanje?

Svaka generacija ima svoje razloge za čitanje. Možda je bolje postaviti pitanje o tome tko najviše čita iz gušta, jer i učenici i studenti posuđuju mnogo knjiga, ali češće lektire i stručnu literaturu, dok manji dio njihovih posudbi čine knjige koje ne moraju, nego žele čitati. Predškolci kojima čitaju roditelji posuđuju zaista mnogo naslova slikovnica i dječjih knjiga, osnovnoškolci navučeni na neki od humorističnih dječjih književnih serijala u stanju su pročitati i po dvije knjige dnevno, tako da zaista nema pravila.

Srednja generacija ima najraznolikije interese i može se reći da im je čitateljski izbor raznolikiji nego ostalima, kao čitatelji su možda najradoznaliji i rado će posegnuti za nekom preporukom.

Umirovljenici imaju već formiran književni ukus i uglavnom posuđuju knjige slične tematike, a s obzirom da imaju više vremena, često nas posjećuju u knjižnici. Također su i naši najvjerniji čitači dnevnog tiska.

Koji žanr članovi najčešće čitaju?

Najpopularniji su standardno beletristički naslovi, kriminalistički i ljubavni romani. Ali naši članovi vole i povijesne romane, obiteljske priče, humoristične naslove, životne ispovijesti, putopisnu literaturu, knjige o fizičkom i mentalnom zdravlju, naslovi popularne znanosti, a posebno popularne psihologije…

Od početka pandemije pojavio se trend masovnijeg posezanja za tzv. antiutopijskim romanima poput Orwellove „1984.“ ili „Sluškinjine priče“ Margaret Atwood. Da ni ne spominjemo „Kugu“ Alberta Camusa…

Koja se dva naslova najviše posuđuju u knjižnici u zadnje dvije godine?

Ako izuzmemo lektirne naslove to bi, bili serijal „Genijalna prijateljica“ Elene Ferrante i knjiga „Sluškinjina priča“ Margaret Atwood.

Po prvi smo put organizirali neke manifestacije u online okruženju – obilježavanje Noći knjige, aktivnosti u Mjesecu hrvatske knjige, kvizovi i nagradne igre, natječaj Pišem ti pismo i mnoge druge.

Koje ste programe i događanja nedavno uveli, a koji su aktivni duže vrijeme?

U posljednjih godinu dana morali smo na žalost odustati od mnogih planiranih programa, kako od naših stalnih aktivnosti, tako i od onih koje smo planirali. Realizirali smo uglavnom online aktivnosti, a one koje su održane uživo, snimali smo i postavili na stranice naših društvenih mreža kako bi ih mogao vidjeti veći broj zainteresiranih koji događanja nisu mogli pratiti uživo. Mnogo toga smo morali prebaciti u drugi medij, dok je dosadašnji zadatak knjižnica bio da nudi prvenstveno susret uživo s knjigama i autorima.

Smatramo da su knjižnice u kratkom roku uspjele adekvatno prilagoditi svoje aktivnosti i ponuditi ih korisnicima na mreži. Po prvi smo put organizirali neke manifestacije u online okruženju – obilježavanje Noći knjige, aktivnosti u Mjesecu hrvatske knjige, kvizovi i nagradne igre, natječaj Pišem ti pismo koji je u pandemijskim uvjetima po prvi put zaprimao e-mailove umjesto rukom napisanih pisama, online pričaonice za djecu, skajpanje s autorom, snimke književnih susreta u knjižnici, online čitateljski klub FB čitaonica, stalne književne preporuke na našoj web stranici i na lokalnim portalima s kojima surađujemo.

Suvremena tehnologija omogućila nam je da mnoge programe preoblikujemo i ponudimo u drugačijem obliku kako naši korisnici ne bi ostali zakinuti za dostupnost informacija o knjigama i za poticaje na čitanje. Kako korisnici iz svima poznatih objektivnih razloga u proteklih godinu dana nisu mogli kao do sada koristiti prostore knjižnica, putem naših online kanala doveli smo knjige i autore u domove naših korisnika i ostalih zainteresiranih građana.

Kako biste opisali kulturu čitanja u 21. stoljeću?

Iako je tehnologija sveprisutna u našim životima i čini se kako sve više postajemo civilizacija slike nego civilizacija riječi, tiskana knjiga doživljava novu popularnost.

Sve su glasniji brojni neuroznanstvenici poput Manfreda Spitzera, koji ukazuju na štetnost ekrana i veličaju čitanje tiskanog materijala kao alata putem kojeg se na drugačiji način razvijaju veze u mozgu.

Sve je više, čak i kod nas, popularizatora čitanja, od sveučilišnih profesora poput Marije Ott Franolić ili Anite Peti-Stantić pa do popularnih književnih blogerica i blogera, koji ukazuju na važnost čitanja za razvoj prijeko nam potrebnog kritičkog mišljenja, za bolje razumijevanje sebe i svijeta, za stvaranje jasnog stava prema moru informacija koje nas svakodnevno okružuju.

U okviru pretrpanog školskog programa nema previše prostora za opušteniji pristup književnom materijalu

Kako više pridonijeti čitanju kod mladih?

Jedan od fantastičnih načina su čitateljski klubovi u okviru kojih mladi sami mogu odabrati naslove koje će čitati i o kojima će razgovarati. Također, susret uživo s autorom koji im je zanimljiv način je da upoznaju ljude koji stoje iza napisanih riječi i može ih potaknuti da na drugačiji način prihvate knjigu.

U okviru ovogodišnjeg natječaja Pišem ti pismo koje provodimo već deset godina u knjižnici i kojem je tema bila „Moj razlog za čitanje“ dobili smo hrpu pisama mladih ljudi srednjoškolske dobi i djece osnovnoškolske dobi koja su živo svjedočanstvo da mladi zapravo vole čitati i da postoje knjige koje su ih itekako dotaknule i promijenile njihov svijet te ih potaknule na daljnja čitanja, ali i da i putem svojih pisama s nama podijele svoju svagdanju ili novoprobuđenu ljubav prema čitanju.

U okviru pretrpanog školskog programa nema previše prostora za opušteniji pristup književnom materijalu koji moraju savladati, ali treba im ukazivati na to da izvan tih okvira postoji cijelo more knjiga koje im mogu postati bitne.

Što mislite o knjigama za lektiru. Smatrate li da su primijenjene osnovnoškolskom i srednjoškolskom uzrastu?

Knjige koje se čitaju u okviru lektire nisu u njoj bez razloga, pa koliko nam se besmislenim činilo čitanje Marulićeve „Judite“ ili beskrajnih Homerovih stihova s petnaest godina, to su knjige o kojima ipak treba znati barem ponešto jer se nalaze u temeljima svjetske i hrvatske književnosti i dio su opće kulture.

Osim toga, da nije bilo tih knjiga, neke druge, uključujući i suvremenu književnost, nikada ne bi mogle biti napisane niti bi izgledale isto. Bez poznavanja književnog kanona ne možemo s razumijevanjem čitati niti neke nove tekstove, a savladavanje povijesti književnosti – jer lektira je upravo to – priprema nas za daljnje čitanje i bolje razumijevanje svega što je napisano kasnije.

Zato svake godine u Mjesecu hrvatske knjige održavamo program poticanja čitanja za srednjoškolce pod nazivom Lektiraonica, u kojem obvezni lektirni program stavljamo u novi okvir i u koji aktivno uključujemo mlade kako bi uvidjeli da ni u lektiri nije sve tako sivo.

Fotografija: Pixabay