Ispovijest majke o autizmu: Ljudi nas nazivaju lošim roditeljima, kažu kako je autizam izlika za loše ponašanje djeteta -Katelyn E. Fisher

Svi smo svjedoci predrasuda. Čak i danas u 2021. godini nalazimo bezbroj primjera. Jedan od takvih primjera su ljudi s autizmom (stanje u kojoj dijete ne može razviti normalno socijalno ponašanje, većinom se ponaša kompulzivno te obično ne uspijeva razviti normalnu inteligenciju.) Katelyn E. Fisher ispričala nam je svoje iskustvo.

Katelyn E. Fisher (28) iz SAD-a, točnije Pennsylvanije, majka je osmogodišnjeg dječaka koji boluje od umjerenog autizma s govornom manom. Možda bi mnogi pomislili kako je u Americi različito mišljenje o ovakvim tematikama, ali također postoji previše predrasuda za djecu s posebnim potrebama i tamo.

Otkrivanje autizma

Fisher nije znala da će roditi dijete s autizmom, nisu znali da nešto nije u redu sve do trenutka kada je dijete napunilo 9 mjeseci, odnosno u razdoblju kada bebe kreću razvijati određenu motoriku, primjerice nije više mogao sjediti bez pomoći. Iz tog razloga odvela ga je na program koji pruža usluge djeci koja kasne u razdoblju. Prepisali su mu samo fizikalne terapije koje su mu trebale pomoći vratiti izgubljene vještine te ga fizički ojačati. Kada je napunio godinu dana počeo je puzati, ali u hodalici su mu se noge savijale u čudnim kutovima. Tek nakon 18 mjeseci bio je otpušten iz programa pošto mu se stanje poboljšalo i mogao je hodati, trčati te je funkcionirao kao i svako drugo dijete.

Međutim, Fisher je ponovno počela primjećivati regresiju kada je navršio 2 godine. Rijetko je pokušavao govoriti, bile su sve češće promjene raspoloženja i ponašanja te je imao česte napadaje bijesa koje nisu mogli kontrolirati niti ga smiriti. Uskoro su saznali da boluje od umjerenog autizma s govornom manom.

Fisher je spomenula kako joj je cilj bio magistrirat za govornu patologiju i raditi s autističnom djecom, pa nije bila šokirana vijestima, pošto je i sama na temelju znanja pretpostavljala o čemu je riječ.

Pružanje pomoći

Fisher navodi kako su imali sreće što su došli na pregled za 6 mjeseci jer se inače čeka i do 2 godine. Nakon dijagnoze, započeo je govornu terapiju te terapiju za ponašanje. Kući su im svakoga dana dolazila četiri terapeuta kako bi mu pomagali.

Premjestili su ga u predškolu za posebne potrebe gdje je cijeli dan bio u učionici za podršku autizmu, a istovremeno je primao terapije kod kuće. Pohađao je predškolu do svoje pete godine, a zatim su ga premjestili u razvojnu učionicu. Fisher je odlučila da joj sin ostane godinu dana tamo prije nego započne osnovnu školu kako bi mogao vježbati brojeve i slova.

Osuđivanja i predrasude

„Primijetili smo sažaljenja od mnogo ljudi“ kaže Fisher. Navodi kako se osmogodišnjak još uvijek ponaša kao mališan – govori kao osmogodišnjak, ali razmišlja i ponaša se kao njegov dvogodišnji brat. Iz navedenog razloga Fisher i njena obitelj susreli su se s mnogo osuđivanja, zlostavljanja te sukoba.

„Ljudi nas usred trgovine i općenito u javnosti nazivaju lošim roditeljima jer nisu upućeni u situaciju. Kada objasnimo da je autističan uvijek nas napadnu da je to samo izgovor za loše roditeljstvo te loše ponašanje djeteta.“ Navodi Fisher. Neke osobe su došle do granice u kojoj Fisher i njenom mužu govore da je to „ništa što dobro lemanje neće izliječiti“ pritom naočigled svih pokazujući agresiju. Također, ismijavaju ga i djeca u parkovima zato što se ne ponaša kao osmogodišnjak.

Pitanje je, nije li ironično i patetično smješno to što u ovome slučaju, većinu maltretiranja dijete proživi od odraslih ljudi u javnosti, koji bi zapravo trebali biti uzor djeci?

Kao najveće negodovanje, Fisher ističe ponašanje vlastite obitelji, odnosno djed ga ne prihvaća u potpunosti: „Takvu prosudbu dobivamo i od članova obitelji koji ne razumiju autizam.“ Navodi kako su tijekom ručka morali otići jer je njen otac krenuo govoriti ružne stvari njenom sinu, a također i njoj o djetetu.

„Teško, tako je teško. Njegov šestogodišnji brat sada se ponaša kao njegov stariji, veliki brat.“ No, navodi da usprkos teškome stanju, ona, muž te njegovi braća i sestre vide ljepotu u njemu. Moglo bi se reći da u svakoj prekretnici slave s njime male pobjede.

„Uvijek kažemo da je Bog svakoga učinio drugačijim. Sin nam pomaže da svijet vidimo na način kakav nikada prije nismo vidjeli i toliko ga volimo.“

Svatko bi trebao „čitati između redaka“ u ovakvim pričama i shvatiti poruku. To što je netko drugačiji, što ne može učiniti nešto što drugi mogu – te osobe nisu nimalo manje važnije od drugih. Zaslužuju istu pažnju, ljubav i brigu kao i svako živo biće. Kada bi samo neki ljudi to shvatili…

Izvori slika: privatna arhiva/ naslovna: Pixabay