Iskupljenje u Shawshanku – #ostaniteizarešetaka
U vrijeme kad smo prisilno zatvoreni iza vlastitih „zidina“, dobro je prisjetiti se kultnog filmskog ostvarenja gdje glavni dvojac likova isto tako uči živjeti unutar institucijskih ograničenja. Bez obzira jeste li uopće ili koliko ste ga puta već pogledali, Iskupljenje u Shawshanku podsjetit će vas na to kako je život nepravedan, ali da upravo iz najvećih nepravdi možemo izvući ono najbolje iz čovjeka.
Film koji godinama drži tron na IMDB-u s impresivnom ocjenom 9.3 nalazimo u spektakularnoj drami Iskupljenje u Shawshanku redatelja Franka Darabonta iz 1994. godine. Spektakularno možda nije epitet kojeg se prvo sjetite u ovom filmu, čak bih rekao i da mu je ta riječ uvreda – način na koji glavni dvojac Tim Robbins i Morgan Freeman postupno razrađuju narativu ovog filma zapravo je prigušen kroz većinski dio radnje „bez iskrenja“, koje bi nas navele da film nazovemo spektakularnim. Pod time mislim na to koliko su zapravo klasične „prenemagajuće scene“ današnjih filmova u Shawshanku potpuno nevidljive. No, krenimo od početka.
Ništa bez kralja Stephena
Iskupljenje u Shawshanku adaptacija je kratke priče Rita Hayworth and Shawshank Redemption s početkom radnje 1947. godine velikog Stephena Kinga. Andy Dufresne (Tim Robbins) nepravedno je osuđen na služenje dvostruke doživotne kazne u zatvoru Shawshank za ubojstvo vlastite žene i njezina ljubavnika. Kadrovima totala i polutotala koji nam daju uvid u velebnost ove Institucije otpočinje priča kojom nas pripovjedač i zatvorenik Red (Morgan Freeman) zaključava iza rešetaka naših ekrana. Famozna Fisherova narativna paradigma pokazuje svu nadmoć kad je stavite u Redove ruke – gradacijski i pomno upijamo svaki djelić atmosfere koju pruža zatvorski život, integraciju intelektualca Andya u sloj prilično suprotnih osobnosti i intelektualnih (ne)sposobnosti ostalih likova. Kao bivši bankar, Andy postaje „dobri duh“ Shawshanka, tako što svojim aktivnostima nastoji poboljšati sam Shawshank – radnje poput obnove knjižnične građe i podučavanja elementarnih znanja zatvorenika koji se nikad nisu školovali samo su neke od onog što Andy može učiniti.
Odnos Reda i Andya je već spomenuto „tih“ u smislu da zahtijeva ujedno filozofski i sasvim jednostavan pristup problematici života. Drugim riječima, film se poigrava našim percepcijama i životnim ciljevima, odnosno načinima na koje gledamo na naizgled bezazleno putovanje koje zovemo životom. Tako imamo kontrastirana stajališta ovog dvojca – nada i borba kod Andya, te skromnost i ravnodušnost kod Reda. Ta suprotstavljenost postupno prelazi u sve dublji prijateljski odnos gdje do samog kraja nećete saznati koliko su Andy i Red međusobno naučili jedan od drugog. Većina statičnih kadrova odrađena je blizu planom, što dodatno projicira unutarnje monologe, a time i borbe naših likova. Jasno je kako će određenom dijelu publike zasmetati izrazito spor tempo radnje i zapleta, ali smatram da je upravo to Shawshankova čarolija – jer „Zatvorsko vrijeme, je sporo vrijeme.“, kako to narativno u jednoj sceni oblikuje Red. Dva prijatelja koja promišljaju o životu uz malo religije, bez nabacanog nasilja i golotinje koju krasi većina „filmova“ današnjice. Iskupljenje u Shawshanku „samo je“ jedinstveno akumulativno iskustvo koje vas tjera ostati što dulje iza rešetaka.