INTERVJU TJEDNA: Domagoj Zovak – jedini način da budeš dobar, osrednji, čak i loš novinar je da budeš junkie

Prvi gost u našoj novoj rubrici „Intervju tjedna“ je, glavom i s nešto malo brade, Domagoj Zovak, jedan od voditelja satirične emisije„Prime Time“ koja se emitira na N1 televiziji.

Kako ovo nije običan intervju tako ni opis privedenog ne može biti običan pa smo odlučili iskoristiti kratak životopis koji je o njemu sastavljen baš za ovakve prilike.

„Domagoj Zovak rođen je 1985. u Županiji. Odmah nakon rođenja učlanio se u HDZ pa tko nije imao problema sa završanjem osnovne i srednje škole. Kao svaki pravi novinar predugo je studirao novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu pa su mu profesori jednostavno poklonili diplomu. Od 2012. pokušava napisati nešto smiješno za News Bar, ali još uvijek bezuspješno. Slavu je stekao šireći mržnju na temelju etničke pripadnosti kao jedan od glavnih ljudi satiričnog showa „Montirani proces“ za čiju je propast upravo on glavni krivac. Oženjen je i ima dvije kćeri. Voli stripove, Dežulovića i bicikliranje. Ne voli crnokošuljaše, ali možete biti sigurno da obožava tamnu čokoladu!

Naravno, Domagoj je ovdje neke osobne stvari ostavio i po strani pa sam za njegovu ljubav prema pivu saznao tek kada me jednom ozbiljnom porukom obavijestio o tome da kasnim na naš dogovor i da je zbog mene osuđen na već treće pivo. Usprkos poroku koji je pokušao sakriti, u nešto više od dva sata razgovora u bučnom Fakin Craft Baru Domagoj je ipak uspio odgovoriti na sva pitanja koja sam imao pripremljena za njega. Tako to rade junaci.

Reci mi za početak, nešto što vjerojatno sve zanima, kako je uopće došlo do News Bara?

Već smo sto put pričali o tome da moramo napravit svoju wikipedia stranicu da ljudi takve stvari mogu pročitat da vide tu romantičnu priču koja stoji iza svega. Naš šef Vlado Lucić je radio na 24 sata TV-u, tamo je radio kao montažer, radio je neke satirične priloge i tako je zapravo nastala neka pilot verzija Montiranog procesa, ali se oni nisu usudili ići s time pa je on odlučio tu ideju osamostalit i pokrenut News Bar. Krenulo je s nekakvim skečevima, a onda je portal krenuo 1.4. 2012. godine. Negdje u lipnju 2012. sam i ja došao jer me jedan prijatelj preporučio Vladi, ja sam poslao neka dva testna teksta, njemu je to bilo dovoljno dobro i tako sam počeo pisat za News Bar. To su zapravo počeci News Bara – našla se ekipa ljudi koja se prije nije znala. Nismo mi bili neka ekipa koja je krenula u to već smo se jednostavno našli.

Uhvatio sam negdje podatak da si prije News Bara pisao za Index.hr, je li to točno?

Da, ja sam pisao blog na njihovom servisu Blogger.hr i onda mi se 2007. javio Matija Babić. Pisao sam tekst o Luki Pezelju, mladiću iz Šibenika koji je zatukao neku djevojku, sličan slučaj kao ovaj nedavni s Komšićem. Bilo je nešto u stilu što smo mi svi tako zgroženi, mi smo zemlja krvi i nasilja, nekažnjenih ratnih zločina i slično, a sad kad neki mladac napravi nešto takvo, sad smo svi jako zgroženi, a imamo hrpu ratnih zločinaca koji hodaju okolo. Matiji se to jako svidjelo, a ja sam na njihovoj rang listi čitanosti bio jedan od najboljih blogera. Napisao sam prvi tekst o Torcidi i BBB-ovcima i njihovoj intervenciji u to vrijeme u Vukovaru u kojem je pisalo nešto u stilu „da, nacionalno podijeljen grad još samo treba vas koji zadnjih 20 godina samo sranja sijete po zemlji“ i onda je bilo velikih reakcija oko tog teksta. Dva tjedna sam imao tjelohranitelje, razbili su ulaz gdje je nekad bio Index, sreća pa je taman par tjedana ranije Index promijenio adresu i ostavili prijeteći grafit na kojem je pisalo „Bog prašta, ljudi zaboravljaju, mi ne. Domagoj Zovak RIP. BBB 27. 02. 2008.“ a isti takav su mi ostavili i na faksu par dana kasnije. Totalno suluda situacija, skoro sam htio odustat od svega, ali mi je trebao novac da platim školsku godinu na faksu (smije se) pa sam ipak odlučio dalje pisati za Index.

Zašto si prestao pisati za njih?

Ja sam u to vrijeme imao 20 i nešto godina, a previše negativnih reakcija, problema s obitelji i zbog toga se nisam baš najbolje osjećao jer očito ja još nisam spreman za to. Povukao sam se, nisam ni dao neko smisleno objašnjenje, jednostavno sam procijenio da još nisam spreman.

Sad kad si se dotaknuo mladosti, gledao sam te na N1 gdje si komentirao Lucića i Feral, je li Feral bio bitan za razvoj tvog mentalnog sklopa u to vrijeme?

Moj stari je HDZ-ovac, katolik i strašno je držao nekih stvari, svog odgoja, poštenja i u nekim situacijama kad ga se tražilo da bude „mekan“ oko nekih lokalnih privatizacija on je to sve lagano odbijao govoreći kako je rat, branimo se, kakve sad privatizacije tako da nije dugo poživio tamo u HDZ-u. I onda je on počeo kupovat Feral, to je bilo njegovo disidenstvo. Kod mene se u kući kupovao Feral i mom starom je to sve bilo super, mislim da ga je jedino uvrijedilo 94. kad su stavili onu naslovnicu kad je papa došao u Hrvatsku na kojoj je bio baš papa koji ljubi zemlju koju mu Hrvati nude i u balončiću pita „koji dio je okupiran?“, a mom ocu je kao velikom katoliku to malo zasmetalo. U to vrijeme ja imam 8 godina i ne čitam Feral jer nažalost nisam bio baš tako briljatno genijalno dijete koje je čitalo novine, ali sam listao Feral i te fotomontaže su mi bile fantastične. Zamisli što to znači za mentalni sklop jednog djeteta da krene takve provokativne stvari upijati u sebe, prilika ti je to da vidiš predsjednika države u nekim nezgodnim situacijama i slične stvari. Te stvari ti se uvuku u podsvjest i oblikuju te, to kasnije izbije iz tebe kad počneš odbijati autoritete, društvene i državne istine zato što si u sebi smekšan na takve stvari jer si vidio Franju Tuđmana golog, to te zauvijek oblikuje. Pred kraj Tuđmanove vladavine ja počinjem čitati Feral, u to vrijeme dolazi do tih „demokratskih“ promjena u Hrvatskoj kad dolazi Račan i ostali, Feral se kreće osipati, a Dežulović kojeg sam najviše volio iz Ferala odlazi u Globus. Onda mi je moja majka skrenula pozornost na Dežulovićevu kolumnu u Globusu koja se zvala „Ugovor s đavlom“ i ja sam to počeo čitati, danas joj je vjerojatno i krivo što me usmjerila tamo. Kroz njih je krenuo raspad mog djetinjeg uvjerenja kako smo mi Hrvati super, mi Hrvati pozitivci i sve popratne dogme koje su u to vrijeme bile popularne.

 Kako je to utjecalo na tebe s obzirom na okolinu, dolaziš iz Županje, to nije baš najprogresivniji dio Hrvatske, pogotovo zbog stradanja u ratu?

Županja je imala 1400 dana opće opasnosti, rat je oko tebe, nama klincima je to bila sve zajebancija, a danas kad pomislim na to zaključujem da je to bilo monstruozno suludo. Bilo je situacija kad čujemo opću opasnost, trčimo u kuću, legnemo na pod, šikljaju granate, pucaju stakla od detonacija, lete geleri, mi se ustajemo, trčimo van, dođu pirotehničari koji pregledaju mjesto gdje je par metara od nas pala granata i kažu „dobro je klinci možete“, a mi navalimo vaditi vruće gelere iz zemlje. To je bilo odrastanje u Županji.

Misliš li da News Bar može imati na današnje generacije utjecaj, ne kao Feral jer ništa nije kao Feral, ali u tom smjeru?

Općenito ne volim te usporedbe s Feralom jer je Feral bio vrhunska istraživačka novina koja je bila zamotana u satiru, imao si naslovnicu i u sredini nešto malo vrhunskih šala, ali nije Feral ugašen zbog toga, ugašen je zbog pravog novinarstva. U Feralu je bio Munib Suljić koji je pričao o ubojstvu Aleksandre Zec, to se nitko nigdje nije usudio objaviti osim u Feralu. Feral je propao zbog ozbiljnog novinarstva koje je ljudima smetalo, a bilo je vrhunsko istraživačko novinarstvo. Ovo što mi radimo je satira koja nekad zna pogoditi, ja i dalje mislim da smo mi radili i radimo super stvari, ali te neke usporedbe s Feralom su nešto što ne zaslužujemo.

Ostao mi je u pamćenju jedan trenutak kad si Borasovu izjavu razložio čisto na temelju semantike, a dosta je glasno odjeknulo, sjećaš li se te situacije?

Da, naravno, sjećam se. Moja situacija je specifična, moram pogledati sedam dnevnika po 45 minuta da bih napravio Prime Time i čovjek jednostavno ne može stalno biti koncentriran tako da mu nešto promakne, ali nekad postoje trenutci poput tog kojeg si spomenuo, kad slušaš taj dnevnik i ne vjeruješ što slušaš. Ovdje je bio slučaj da je Boras krenuo objašnjavati otprilike ovako „pa kakve su to optužbe da smo mi provalili (u studentske prostorije na HS – op.a) pa mi nemamo pristup tome“. I sad sam sebi kažeš „čekaj malo pa definicija provale je kad uđeš negdje gdje nemaš pristupa, da si imao ključ ne bi te nitko tužio za provalu“. To me najviše veseli. Ja prštim od sreće kad netko od njih ima napadaj iskrenosti, a zapravo nisu ni svjesni što su rekli. Nekad znam biti umoran, gledati te dnevnike i dogodi mi se arhimedovski trenutak, eureka zbog nečega što su rekli. Zato ja volim raditi Prime Time, zato što imaš priliku da uzmeš nešto što je netko rekao i samo je prošlo, nitko to nije doživio i onda ga s time srediti.

Je li ti nekad krivo što radiš to što radiš, a ne neko istraživačko novinarstvo?

Kad sam došao na prvu godinu faksu, entuzijazam je bio na maksimumu, mislio sam da ću mijenjat svijet i sve što je normalno za te godine. Onda ti na prvoj godini faksa na neke kolegije dolaze poznati novinari i pričaju o poslu, kako oni pričaju tako ti se razbija ta iluzija da ćeš ti raditi ne znam kako bitan i utjecajan posao, a onda iskusiš rad u medijima i čuješ priče od ljudi koji se time dulje bave i onda se zapitaš čemu to idealiziranje, ako je sve zapravo tako kako se govori. Tu sam otprilike uvidio da je jedini način da nešto napraviš baš satira gdje govorenjem gluposti i kreveljenjem ti uspiješ reći neke stvari koje ozbiljno ne možeš i ne smiješ reći, ali ako ih dovoljno izkarikiraš ljudi te pročitaju između redova i ti uspiješ reći ono bitno. Inače to ne bi mogao jer je utuživo, ovakvo-onakvo, a ovako to umotaš u šalu i ljudi te shvate.

Misliš li da studenti bježe od istraživačkog novinarstva u neke blaže grane novinarstva zato jer su svjesni da za pravo novinarstvo postoje reperkusije koje utječu na život novinara, a da ne spominjemo što se dogodilo nedavno u Slovačkoj?

CNN je ukinuo svoj odjel istraživačko novinarstvo, a ako su oni, koji imaju novca i mašineriju odustali od toga – tko je itko od nas da se trsi u tom smjeru? Istraživačko novinarstvo traži vremena, traži novca, a mi danas živimo u vremenu kada bi svi nešto brzo. Nitko nema vremena čekati da neki novinar bude na terenu mjesec, dva ili šest, da se negdje infiltrira, da živi godinu dana kao diler unutar nekog kartela i da onda izađe van s pričom zbog koje će morat ostatak života biti zaštićeni svjedok s perikom i facijalnim dlakama po sebi. Nema toga više. Nema ni dovoljno ludih za nešto takvo, njih bi zapravo možda i našao, ali vlasnici više nisu takvi, oni radije bace guzice i sise, a ne istraživačke priče s hrpom stranica za koje treba odvojit vrijeme da ih se pročita. Zato se danas ne ostvaruje distopija od Orwella nego od Huxleya, nama uvijek pomalo prijeti Veliki brat, ali mislim da smo zaboravili Vrli novi svijet. Neće te uništito to što će netko kontrolirati informacije nego to što će te netko zatrpati s hrpetinom irelevantnih informacija i ti zapravo nećeš moći razabrati bitno od nebitnog.

A gdje je problem, ima li neka točka za koju možeš reći „evo, ovo ne valja zato i zato“?

Pa, ako ću se voditi ono što sam naučio čitajući Neila Postmana onda je svakako jasno da nije problem smeće na televiziji. Nije problem Big Brother, problem je Otvoreno gdje oni misle da sa 5-6 sugovornika u sat vremena mogu obraditi neku temu. To se jednostavno ne može. On također kritizira i cijelu ideju dokumentaraca gdje ti misliš da si pogledao neki dokumentarac i sad si ti educiran, nisi. Usvajanje znanja ne može biti zabavno, ne možeš ti upaliti nešto na TV-u, pogledati to i biti educiran. Jednostavno moraš čitati, čitati i čitati. Kad čitaš tvoj mozak ne usvaja ono što pročita bez da to promisli, a kad gledaš televiziju samo sipaš u sebe i to se onda ne zadržava jer su to neke vizualne formacije, a i zato jer nisi razmišljao o tome što si pogledao.

I što ćemo onda s Hrvatskom koja čita pola knjige po stanovniku u godini dana?

Pa ništa, valjda čitaju puno na internetu. Što se toga tiče nisam ni ja krasan, pročitam možda dvije-tri knjige godišnje, ali pročitam toliko toga na portalima da ne mogu reći da ne čitam, samo što ništa od toga nije posebno vrijedno. Kad dođe ljeto onda sam na godišnjem pa uzmem i pročitam 5-6 knjiga i to mi bude onako „super, trebao bih ovo nastavit“ i onda ne nastavim. Daleko od toga da ne čitam, ja puno više čitam nego što gledam.

 Što misliš treba li fakultetima neki kolegij koji bi se bavio satirom?

Mislim da je to odlična ideja. Svaki faks ima uzaludnih i bespotrebnih kolegija koji ti daju neke tehničke stvari, ali to ništa nije bitno. Novinarstvo je u konačnici samo praksa, praksa i praksa. Što ga više radiš, ako nisi baš posebno blesav, bit ćeš dobar u tome. Tako i to, zašto ne ubaciti kolegij koji bi se bavio time, makar kao izborni.

Vjerojatno se sjećaš što je bilo kad je Predrag Lucić umro, misliš li da je to neka konstanta koja se provlači kroz svakodnevicu ili se to jednostavno javi kad netko poput Lucića, tko je bio omražen u desničarskim krugovima, umre i onda oni krenu u razračunavanje s mrtvim?

Meni je to fascinantno. Da sutra umre bilo tko od ludih ultradesničara ja bih bio pristojan. Samo to. Mislim da je minimum razine što može svatko od nas učiniti, bez obzira na to tko umro i kakvo ti mišljenje o njemu imaš, budi pristojan i odšuti. Meni je najbolja stvar što je njemu bio svećenik na sprovodu jer je to izulo i lijeve i desne, nitko od njih nije iz svojih razloga mislio da svećenik tamo pripada. Meni je to bio super trenutak jer smo mi skloni uzeti ljude i stavit ih u ladicu, a onda dođe Lucić i bum, svećenik sprovodu. Pa zar je nemoguće da čovjek vjeruje u Boga i piše to što je pisao? Ja stvarno mislim da je on bio netko tko je vjerovao u Boga, ali je u isto vrijeme bio sposoban kritizirati Crkvu zbog svega što rade.

Što misliš o komentarima na njegovu smrt, posebno na internetu?

Baš sam išao čitati te komentare na svim desničarskim portalima nakon što je umro i moram priznati da je dobro rekao Dežulović, anonimni komentari na internetu su na razini natpisa na wc-u. Kad sjedneš na wc i vidiš ono što je ispisano na vratima, što su ljudi napisali u svojoj anonimnosti jer znaju da ih nitko ne može uloviti, one najniže strasti, najmračniji dijelovi čovjeka, e to su anonimni komentari na internetu.

Spomenuo si Bujanca, kakvo je stanje s ovom tužbom koju je podigao protiv vas?

Bila je ta vijest o zapljeni kokaina u Španjolskoj i naravno najjeftinija fora, a ja sam uvijek za jeftine fore, koju sam mogao smisliti je bila da je on pao u komu kad je pročitao tu vijest. Sjećam se da smo došli u redakciju i Vlado je otvarao poštu i kaže „isuse dragi, dobili smo demantij“ za tekst. To je uvijek dosta suluda situacija, nije to bio prvi put. Prvi puta je bilo kad smo napravili tekst o Ivici Oliću u kojem smo napisali da Olić ne ide na SP u Brazil jer mu žena ne da. Nama je na adresu došao demantij gospođe Olić u kojem demantira da ona njemu ne da da ide u Brazil, ali tada nismo bili toliko poznati pa to nije toliko zazvonilo. Mi smo demantirali taj prvotni tekst o Bujancu koji bio dosta čitan i lajkan na fejsu, a demantij je onda bio još čitaniji i popularniji pa ga je to vjerojatno naljutilo i natjeralo da digne tužbu za povredu časti i ugleda.

Moram te pitati još nešto iz mladih dana, imao si dosta velik sukob sa lokalnim svećenikom zbog jednog svog teksta, o čemu je točno bila riječ?

Mislim da je moje pisanje tog teksta bila stvar toga da mi je bilo žao ljudi. To je situacija kao kad si na ulici i netko je pretučen, a svi prolaze i nitko da mu pomogne. Ja sam pomislio, ok, ako neće nitko, ja ću nešto reći. Mislio sam da će se ako ja nešto kažem onda nešto desit, ali se na kraju dogodilo da mi kažu „svaka čast Domagoj“ i da ljudi svejedno daju novac svećeniku da ga opet može trošiti na luksuz. Nedavno mi je majka rekla da sada ima reakcijana Prime Time koje na pozitivan način govore „ne mogu vjerovati da sin Ivana Zovka to radi“, ali isto tako tu rečenicu neki ponavljaju i u negativnom kontekstu.

Sad kad pogledaš našu populaciju studenata, bi li ti njima mogao reći „radite to“, „dižite glas“ i tako dalje? Misliš li da to ima smisla ili jednostavno moraju pobjeći van?

Ako živiš ovdje i ako nisi odustao od ove zajednice koja je takva kakva je, onda moraš. Ako misliš biti ovdje ti moraš nešto raditi pa makar bio kao što Isus kaže „glas u pustinji“, ali nešto moraš. Priključi se nekoj nevladinoj udruzi, lokalnoj zajednici filatelista, bilo što, ako te nešto smeta probaj to promijeniti. I dalje mislim da to ima smisla, iako izgleda suludo i uzaludno, košta živaca i sto puta ćeš se zabit u zid, ali ja u ovom što radim nalazim neki smisao. Kad ti ljudi kažu „hvala, neka netko i to govori“ pa ako je to jedina stvar koju radim i to je nešto. Ako netko misli da se negdje nešto čuje što oni misle, a nigdje drugdje se to ne usude reći, vrijedilo je toga. Nekad ti ljudi iz dijaspore kažu „odselio sam iz Hrvatske i nije me više briga za nju, ali kad me uhvati nostalgija samo pogledam Prime Time i znam zašto sam otišao. To je isto kompliment, grozan, ali kompliment. Svatko tko ostane ovdje mora nešto napraviti, ako treba učlanit se u HDZ i pobrinut se za sebe. Meni su najgori oni koji govore protiv svega, ali u isto vrijeme baš ništa ne rade. Nešto moraš biti jer si inače najgori mazohist koji je sa svim nezadovoljan, ništa ne radi, a nije odselio odavde. Nema smisla.

Kada bi ljudima koji se žele baviti novinarstvom morao nešto reći, što bi to bilo?

Sigurno ono što je meni Dežulović rekao – čitajte. Čitajte knjige, novine, pamflete, blogove, statuse na fejsu. Jedini način da budeš dobar, osrednji, čak i loš novinar je da budeš junkie. Moraš biti navučen na to. Naravno, to su živci, to je nerviranje, ali vrijedi.