INTERVJU s Leom Mrak: “Žene mogu biti bolje sportske novinarke od muškaraca”

Lea Mrak, mlada je varaždinska sportska novinarka i urednica „Sportskog zooma“ na Varaždinskoj televiziji. Rođena u sportskoj obitelji, od malena se bavila sportom pa se sportsko novinarstvo činilo kao logičan nastavak. S njom smo porazgovarali između njenih snimanja, a gdje drugdje nego na sportskom terenu.

PRESSEDAN: Kako si se odlučila na to da budeš novinarka i voditeljica?
– Ljudi se vole šaliti pa za sportske novinare govore da su nerealizirani sportaši. Dugo sam trenirala tenis, ali snovi o osvajanju Wimbledona nisu se ostvarili. S druge strane rasla sam uz oca koji je već više od 40 godina u novinarstvu, te je kao fotoreporter izvještavao za brojne medijske kuće u Hrvatskoj, ponajviše o sportu. S njim sam od malena visjela po terenu, upoznavala sportaše, pratila njihove rezultate i na neki način hobi pretočila na posao. O odabiru fakulteta konačnu odluku donijela sam tek u završnom razredu gimnazije. Tada se novinarstvo moglo studirati samo u Zagrebu na Fakultetu Političkih znanosti ili u okviru Hrvatskih studija. Prošla sam na prijemnom i na mamimo zadovoljstvo i završila fakultet.

PRESSEDAN: Već kao apsolventica počela si raditi na VTV televiziji i odmah krenula u sportsko novinarstvo.
– Sportsko novinarstvo volim jer je puno dobrih emocija, a sport je još jedna od rijetkih grana u kojoj vrijedi pravilo da se sve uloženo vraća. U sportu se nagrađuje rad, zalaganje, upornost, one prave vrijednosti, sport ne tolerira „zabušavanje“, sve to dolazi na naplatu, tu nema uspjeha preko noći.

PRESSEDAN: Kako su te muške kolege prihvatile?
– Za žene govore da bolje primjećuju detalje, da su organiziranije od muškaraca, pedantnije, da mogu raditi više stvari odjednom, a nekad vjerojatno pomaže i šarm da se dođe do nekih izjava. Stoga mi je drago da sve više djevojaka, žena dobiva priliku pratiti velike sportske događaje, da su ravnopravne uz bok svojih muških kolega i da ih se ozbiljno doživljava. Uostalom, nije sport nuklearna fizika, jedanaest igrača na obje strane, a cilj im je postići što više golova. Možda je u mom slučaju olakotna okolnost bila ta da mi je otac u tom poslu, pa su me odavno mnogi poznavali upravo preko njega i nikad nisam osjetila nikakvo podcjenjivanje u smislu ‘ona je žena, kaj ona zna’. Smatram da su u sportskom novinarstvu muškarci i žene ravnopravni.

PRESSEDAN: Kakvo je tvoje viđenje novinarstva i po čemu je sportsko novinarstvo specifično?
– Novinarstvo ne poznaje radno vrijeme, a sportsko je specifično jer je većina događanja vikendom. Besposlene subote i nedjelje, a često i praznici, za mene su rijetkost. No ne žalim se, uvijek bih radije bila na nekoj utakmici nego na političkoj pressici u ponedjeljak ujutro. I da ne radim to što radim, na nekim bih događanjima ionako bila, pa tako ispada da spajam ugodno s korisnim.

PRESSEDAN: Što želiš iz tjedna u tjedan prenijeti gledateljima?
– Trudimo se pratiti sve razine sporta, od profesionalnih pogona kojih je, nažalost, zbog cijele situacije sve manje, pa do potpunih amatera. Mislim da je to jako važno, jer je u ovom današnjem ubrzanom ritmu života sport mnogima dobar ispušni ventil, bilo da je riječ o rekreativnom trčanju, plivanju, kuglanju ili slično. Orijentirani smo i prema mladima. Smatram da bi djecu trebalo usmjeravati u sport od malena i to ne zbog nekih bolesnih ambicija i rezultata, već se kroz bavljenje sportom uče disciplini, kvalitetno provode slobodno vrijeme, stječu prijateljstva i vrijednosti koje im ostaju za cijeli život.

PRESSEDAN: Koji je sport najteži za izvještavanje?
– To ovisi o tome koji mi je više, a koji manje draži, a i o razini te kvaliteti sportaša. Teško je kada su temperature duboko ispod nule, a ti moraš sjediti sat i pol na nogometnoj utakmici.

PRESSEDAN: Je li bilo kakvih anegdota sa snimanja ili vođenja emisija?
– Na natjecanju zrakoplovnih modelara jedna je drvena maketa aviona za vrijeme uzimanja izjave proletjela kroz kadar i usidrila se na mojoj glavi. Ili situacija kada sam sa svojih metar i 62 intervjuirala dva metra i 21 centimetar visokog bivšeg NBA igrača Brunu Šundova i unatoč stajanju na stolici još tri glave bila niža od njega. Ostale nisu za javnost.

PRESSEDAN: Sigurno pamtiš i ona najljepša iskustva…
– Jedno od najljepših snimanja bilo mi je kada smo s obitelji Filipa Udea pratili njegovo osvajanje srebra na Olimpijskim igrama u Pekingu. To je bilo baš nabijeno emocijama, tih dviju minute koliko je trajala njegova vježba nitko od njih nije trepnuo, samo su nepomično gledali u televizor. A onda je uslijedila erupcija oduševljena kad su shvatili da ima medalju. Sjećam se i uzvratne utakmice finala Hrvatskog kupa kada su nogometaši Varteksa nadigrali Rijeku s 5-1, a unatoč tome nisu osvojili taj dugo priželjkivani trofej.

PRESSEDAN: Imaš li najdražeg sportaša ili sportašicu?
– Najdraži sportaš oduvijek mi je Goran Ivanišević. Netko je napisao da bi to bila najveća sportska nepravda da se nije domogao tog trofeja. Iz četvrtog pokušaja, kada više nitko nije računao na njega, s pozivnicom, finale u ponedjeljak… stvarno nestvarna priča koja dokazuje ono o čemu sam prije pričala da se u sportu se vraća…

PRESSEDAN: Bi li mijenjala svoj posao?
– Ne, za sada… tko zna što će kasnije biti kad dođe prvi, drugi brak, djeca, kuća i labrador. Oni iskusniji kažu da kad jednom osjetiš novinarstvo, više iz njega ne izlaziš. Trenutno mi ovaj ritam odgovara, radim to što volim, sve me to još uvijek zabavlja i nadam se da će još dugo biti tako.