Autor: Isabell Janjanin - Nov 28, 2020

“Čak je i oglašivačima svejedno je li sadržaj autorski, kvalitetniji ili je copy-paste. Samo ih zanimaju brojke, klikanost. Znam to iz prve ruke: kao glavna urednica tportala pokušala sam afirmirati kao vrijednost poželjnu za oglašivače i činjenicu da smo imali više autorskog novinarstva od drugih. Ali oglašivačima je to bilo svejedno.”

Đurđica Klancir je dugogodišnja novinarka koja je doista sve i svašta prošla na svom novinarskom putu. Bila je tri put glavna urednica. Krajem 90-ih u tjedniku Globus koji je tada bio najtraženiji i najutjecajniji politički tjednik, zatim 2005. godine radila je za švedsku izdavačku kuću Bonnier Business Press te je bila urednica Business.hr-a. Godine 2014. bila je izabrana za glavnu urednicu tportala. Danas, Đurđica Klancir je novinarka i komentatorica prvog hrvatskog lifestyle i news portala – Net.hr. Svojim tekstovima i vječnom borbom za istinom i pravdom, Đurđica je ove godine kandidatkinja za novinarku godine. Iako je poprilično zaposlena, odvojila je vremena za intervju koji je namijenjen budućim novinarima i svima onima kojima pisanje, istraživanje i potraga za istinom predstavlja strast.

-Kakvo je Vaše mišljenje o današnjem novinarstvu, odnosno smjeru u kojem se novinarstvo kreće?

Brine me stanje na hrvatskoj medijskoj sceni. Jako je puno portala, neprestano niču novi, još uvijek ima i priličan broj tiskanih medija, i nekoliko jakih televizijskih kuća – ali sve je manje pravog novinarstva. Na portalima još uvijek dominira copy-paste prenošenje tuđih tekstova i više se njeguje čarobiranje naslovima kojima bi se trebalo učiniti taj prijenos originalnim ili klikabilnijim, nego autorski rad. Sve je više i prenošenja objava s društvenih mreža, tako da se može reći da Twitter i Facebook sve više utječu na uređivanje portala. U velikim medijskim kućama sve se više ulaže u „native“ oglašivačke forme, odnosno, motivira se novinare da rade promotivne materijale. Vlasnici medija, izdavači, sve više biraju glavne urednike koji nisu motivirani zalagati se za kvalitetno novinarstvo. Biraju se urednici koji su više menadžeri nego „prvi novinari među novinarima“, od njih se više očekuje da ispunjavaju zahtjeve oglašivačkih odjela ili političke dogovore vlasnika, nego da razvijaju kvalitetno novinarstvo. Velikim dijelom se uopće ne poštuje Zakon o medijima, posebno onaj dio o autonomiji redakcijskog rada ili o tome kako oglašivači ili izdavač ne smiju utjecati na sadržaj medija. Sve je više tzv. dogovornog novinarstva. Vlasnici medija, a onda i urednici pristaju na dogovaranje intervjua u kojim se unaprijed dogovaraju pitanja koja su prihvatljiva i ona koja se nipošto ne smiju pitati. Također se sve više dogovara koje će se teme pokrivati, a koje će se zaobilaziti. Vlada RH je kroz ministarstva jedan od najvećih oglašivača u zemlji i to se jako vidi u medijima u kojima se mogu vidjeti njihovi oglasi ili konferencije koje organiziraju u suradnji s medijima.

Ukratko, sve je manje kvalitetnog novinarstva jer je sve manje vlasnika medija, izdavača, i glavnih urednika, koji žele razvijati novinarstvo, pravo, nepristrano, kritično prema centrima moći. Naravno, takvog novinarstva još uvijek ima u Hrvatskoj. Ima i novinara i urednika koji se bore, ali generalno, sve ih je manje.

-Što mislite o copy-paste sistemu rada?

Portali su dobrim dijelom izrasli na copy-paste modelu: bili su zamišljeni kao mjesto na kojem se može pogledati što sve zbiva, kao svojevrsna sublimacija, urednički izbor, onog što su pisali „pravi“ mediji, plus agencijske objave itd. No, s vremenom su pojedini portali počeli razvijati i autorsko novinarstvo i oni su i iskočili među najjače, najčitanije portale. Da, pojedine informacije treba prenijeti i od agencija i od drugih medija, ali treba jasno naglasiti odakle su informacije, staviti link na original. Urednici na portalima se regrutiraju iz redova onih koji znaju vješto baratati s prijenosima, zapakirati originalan naslov, vrlo često i ostaviti dojam da je to originalan materijal. Na portalima je imperativ brzina i vrlo često se uopće niti ne razmatra bi li trebalo nešto provjeriti, ili ima li elemenata za razradu, ili dodatni novinarski rad. Danas se vrlo često i doslovno prenose statusi s Facebooka bez ikakve novinarske dorade, provjere. Jako je puno problema, ali za to su odgovorni prije svega urednici portala i vlasnici, izdavači. Oni su ti koji moraju donijeti odluku kakav portal žele. No, najčešće je njima svejedno kakav je sadržaj. Glavno da je klikan. Čak je i oglašivačima svejedno je li sadržaj autorski, kvalitetniji ili je copy-paste. Samo ih zanimaju brojke, klikanost. Znam to iz prve ruke: kao glavna urednica tportala pokušala sam afirmirati kao vrijednost poželjnu za oglašivače i činjenicu da smo imali više autorskog novinarstva od drugih. Ali oglašivačima je to bilo svejedno.

Treba naglasiti da velika većina mladih novinara koji dolaze na portale danas prvo startaju kroz copy-paste. Pod pritiskom su da moraju isporučivati određeni broj unosa, moraju biti iznimno brzi i vješti s foto-materijalom ili videom. Takav posao, na žalost, ima malo dodirnih točaka s novinarstvom. Da, oni pokazuju neke novinarske vještine jer moraju biti dobro informirani da bi prepoznali što bi bilo bolje prenijeti, a što ne. Ili kod „pakiranja“, biranja naslova, fotografije itd. Ali svejedno, to je težak posao koji nije istinsko novinarstvo. Znam da ih u pojedinim redakcijama zovu – lopatari. Ja bih rekla da su – rudari novog doba. Najčešće slabo plaćeni, s lošim ugovorima, moraju šutjeti…i ubacivati u sustav goleme količine prijenosa tuđih tekstova.

– Što za Vas znači novinarstvo?

Znatiželja, sumnja, propitivanje, inzistiranje na pravim odgovorima. Otpor centrima moći. Hrabrost. Još kao srednjoškolka shvatila sam da želim postati novinarka. Naravno, tada je to bila ružičasta vizija posla u kojem će se puno putovati, istraživati, kroz koji ću upoznavati zanimljive ljude. Jednim dijelom novinarstvo je donijelo i to, ali i mnogo problema, sukoba, borbe, nerazumijevanja. Istraživački novinari iz teksta u tekst stječu nove neprijatelje. Nije jednostavno živjeti s time. Dogodi vam se da vam deset godina nakon teksta iz novina kojih više nema priđe osoba koju ste raskrinkali i psuje vas. Ili vam u Inbox na Facebooku stižu prijetnje i uvrede. Ali ima i poruka podrške. Jako je dinamično, ali i izloženost je velika. Ne sjećam se više zašto sam izabrala politiku, korupciju, biznis kao područje koje me najviše zanima. Nekako sam spontano krenula u tom smjeru. Moj prvi tekst u tada još omladinskom tjedniku Polet bio je razgovor s radnikom koji je radio na velikom gradilištu, a kasnila je plaća. Zanimalo su me prevareni, potlačeni, i potraga za krivcima. I tako je ostalo do danas.

-Prema Vašem mišljenju, koji je najveći problem koji se pojavljuje u novinarskom poslu?

Danas je to nedostatak podrške pravom novinarstvu. U redakcijama ima sve manje novinara, nitko ne želi novinare specijaliste za određeno područje. Traže se „Katice za sve“, univerzalni novinari koji nabrzinu mogu nešto izguglati i složiti bilo što. S obzirom na to da je na tržištu sve više novinara, plaće i honorari su jako pali, mnogo je nezaposlenih novinara. To je donijelo veliku nesigurnost. A nesigurnost donosi kod mnogih autocenzuru. I urednici i novinari se često iz dana u dan pitaju o čemu da pišu, a da nikome ne stanu na žulj. A onda se to vidi na kvaliteti medija. Više je crne kronike ili forsiranja objava što je neka zvijezda pokazala na Instagramu ili PR objava nego ozbiljnih tekstova u kojima se problematiziraju zloupotrebe u politici ili čudni potezi u poslovnom sektoru. Naravno da nisam protiv zabavnih sadržaja ili pozitivnih priča, dapače. Ali u kvalitetnom mediju bi moralo biti i jednog i drugog, a i zabavan sadržaj bi se trebao mnogo kvalitetnije obrađivati nego što je to sada slučaj na većini portala.

– Tri put ste bili glavna urednica, jeste li poticali novinare da teže kaistraživačkom novinarstvu?

Uvijek sam kao urednica poticala istraživačko novinarstvo jer sam i sama dugo bila novinarka, prošla sam put od najjednostavnijih novinarskih formi do kompleksnih višetjednih istraživanja, putovala sam po cijeloj Hrvatskoj i inozemstvu, skupljala dokumente i dokaze u razgovorima sa svjedocima. Zbog osobnog iskustva i kao urednica sam znala da je to najjače i najvrednije što možemo dati čitateljima.

-Jeste li, kao urednica, zabranili istraživanje nekih tema?

Ne, nikada. Iako su mnogi zvali, pisali proteste i pokušali utjecati preko vlasnika medija. Jednom kada urednik popusti, skine neki tekst – gotov je. Ne može se nešto skidati, a drugo puštati. Ili jednako prema svima ili je bolje ne biti urednik. Naravno da toga ima sve više i žalosti me što u medijima ima sve više dogovornog novinarstva, da urednici pristaju na diktat vlasnika medija, određivanje o kome se može pisati, a koga će se preskočiti, poštedjeti.

-Mislite li da istraživačko novinarstvo može ponovno “ugledati” svijetlo dana?

Još uvijek postoje novinari koji se trude promovirati istraživačko novinarstvo, kopati ispod površine, a postoji i nekoliko urednika, pa i medija koji razumiju da je to ono najbolje što mediji mogu dati. Ali bilo bi mnogo bolje da ima što više istraživačkog novinarstva, da se mediji međusobno takmiče u tome tko će bolje istražiti neku kompleksnu priču, a ne u tome tko će više „pomoći“ Vladi i skupiti više oglasa preko ministarstava.

-Poznato je kako ste imali i lošijih iskustva u svome poslu. Kako ste se nosili s prijetnjama i sudskim tužbama?

To je na neki način dio ovog posla. Kada istražujete nečije mutne radnje morate računati na to da će ta osoba, ili institucija žestoko uzvratiti. Zato je važno uvijek skupiti sve dokaze, pitati sve koga treba pitati. Na žalost, kod nas još postoji mogućnost tužbe za tzv. nanošenje duševne boli. Dakle, da vas netko tuži iako ste sve napisali točno. U tom slučaju ovisite o procjeni suca, ali srećom, do sada nisam osuđivana. Uspijevala bih dokazati da sam pisala u interesu javnosti. Kada mi je prošle godine došla u redakciju policija, jer je odvjetnik župana o kojem sam pisala zatražio da me se legitimira, da mu se pošalje privatna adresa jer me župan želi privatno tužiti, bio je to novi dokaz da političari u Hrvatskoj još uvijek vole primijeniti čistu silu protiv novinara, da vole pokazati da su moćniji od nas, da za njih policija može raditi „na halo“. No, odlučila sam o tome javno progovoriti, pokazalo se da su postupili protuzakonito, protuustavno, ali naravno, nitko nije odgovarao zbog toga. Srećom, nakon pritiska javnosti župan je povukao dvije privatne tužbe koje je pripremio protiv mene.

-Jesu li Vas takve stvari spriječile u istraživanju i donošenju istine?

Ne. Znalo se dogoditi, još devedesetih, kada bih prijavila policiji neke prijetnje, da bi mi sugerirali da ne pišem o tim temama – pa će sve biti u redu. Ali nastavila sam jednako istraživati, pisati i ukazivati na korupciju i nepotizam. Tako i sada. Ponekad mi se čini da više ne mogu, da nema smisla, da moram skrenuti u „lakše“ teme, ali onda me opet povuče. Pa dokle ide…

-Imate doista dugogodišnje iskustvo u radu, što biste savjetovali budućim novinarima?

Pokušajte pronaći svoj put. Kao što je mene odvuklo u teške teme, možda će vas više privući neke laganije teme, ali nastojte još kao studenti osjetiti što je to što vas zanima, gdje ste spremni zagristi. Vama je teže nego nama. Kada sam ja bila studentica, krajem osamdesetih, a onda i devedesetih, u vrijeme dok sam startala kao mlada novinarka, bilo je puno više ozbiljnih medija i mogućnosti profilacije, bilo je mnogo više – radnih mjesta. Još kao studenti mogli smo u tzv. novinarskom tisku, npr. Poletu ili Studentskom listu, pisati o velikim temama ili istraživati priče koje su znale odjeknuti na cjelokupnoj medijskoj sceni. Danas, na žalost, nema takvih studentskih medija. Žao mi je što mnoge od vas čeka to vatreno krštenje kroz „copy-paste“ ili ćete naići na urednike koji neće od vas željeti da mislite svojom glavom, ali nemojte izgubiti nadu. Borite se i pokušajte sačuvati ono najbolje od ideje novinarstva. Mene osobno intrigira i nadahnjuje ideja o portalu koji bi bio kombinacija iskusnih autora i urednika i mladih novinara, svojevrsni inkubator novih istraživačkih novinara uz mentorstvo „stare garde“. Ako uspijem realizirati nešto takvo, uvjerena sam da mogu računati na novu generaciju boraca za pravo novinarstvo.