[Intervju] Ivana Paradžiković otvoreno o životu i karijeri

Novinarka, urednica i voditeljica istraživačke emisije “Provjereno”, Ivana Paradžiković, povodom gostovanja na Sveučilištu Sjever, u intervjuu za Pressedan, podijelila je mnoge zanimljive informacije i otkrila zašto, unatoč mnogim prijetnjama i neugodnim situacijama, nikada neće izgubiti strast prema istraživačkom novinarstvu.

„Konstantno sam se borila za prava nekog tko se nije znao izboriti za sebe”

Studirali ste novinarstvo u Zagrebu na Fakultetu političkih znanosti – smjer tisak, kakav je bio Vaš studentski život?

Bio je jako radan jer sam radila čak tri posla paralelno da bi si mogla plaćati studij. Sve je krenulo s dizanjem ujutro u 4 sata i onda sam prvo išla radit u jednu tiskaru, nakon tiskare išla sam na Novu TV, a onda bi navečer radila u garderobama kao garderobijerka. No to su uglavnom bili partyji Future Shock. U to vrijeme sam izlazila u “Best”, tako da sam zapravo imala i noćnog života, provoda i izlazaka.

Koji Vam je kolegij tijekom studiranja bio posebno zanimljiv i drag?

Ne mogu se sjetit kako se točno zovu kolegiji, ali profesor Kurelić je sad postao dekan na Fakulteta političkih znanosti i čest je u medijima kao stručnjak te često priča o multikulturalizmu, mislim da se upravo kolegij zvao multikulturalizam. On je bio izvrstan, izvrstan profesor! Također profesor Cvrtila koji je sada dekan Vern’a, on mi je bio isto omiljen.

Što mislite o obrazovnom sustavu danas i smatrate li da je u doba Vašeg obrazovanja bilo bolje?

Ma ne znam, mislim da se stvara nepotrebna histerija danas oko djece počevši od toga da previše uče. Mislim da je to totalna zabluda. Razgovarala sam sa starim profesoricama koje su rekle da je to potpuno krivo i da je danas gradivo manje te da djeca puno manje uče nego što smo mi nekad davno učili. Danas je sve prepotencirano, oko svega se radi nekakav problem i oko svega se radi velika drama. Mislim da kvaliteta obrazovnog sustava nije prilagođena današnjem vremenu. Jednostavno je potpuno zaostala u nekom drugom vremenu i mislim da je to glavni problem.

Zasluženo ste primili mnogo nagrada za svoj rad i prepoznatljivi ste kao netko tko je uspješan i ustrajan u svome poslu u kojem se, prije svega, zalažete za socijalnu pravdu i prava ljudi. Jeste li se ikada zamišljali na takvoj poziciji?

Ja se nisam vidjela tu gdje sam danas, ali kada sam nedavno bila na jednom predavanju u Kutini, moji profesori su rekli da su oni točno to oduvijek vidjeli u meni. Konstantno sam se borila za prava nekog tko se nije znao izboriti za sebe, tako da su oni to u meni prepoznali puno prije nego ja.

Nedavno je prošlo 11 godina od prve emisije Provjereno koja je tijekom tih godina postala prijatelj mnogim ljudima. Kakva je emisija Provjereno bila tada u usporedbi na ovu danas i kako su te godine rada utjecale na Vas?

Ostarila sam! Pa rekla bi da je Provjereno nekad i danas, zapravo, nebo i zemlja. Jako smo se promijenili, mi smo s tom emisijom ostarili, mi smo rasli zajedno s tom emisijom. Svi smo došli kao djeca tamo i nismo znali puno o novinarstvu, nismo puno znali o životu i nekako smo svi zajedno rasli. Naša prednost je to što smo opstali i ostali jako dugo zajedno. Mi smo prvenstveno prijatelji, kolege i kad na takav način pristupaš poslu i radnoj okolini mislim da je to zdrav pristup. Mi smo stasali s godinama, iskustvo nas je učinilo da imamo drugačiji stav, gard, da se znamo izboriti za naše sugovornike, tako da se to u pristupu puno promijenilo. Ne prihvaćamo više “ne” kao odgovor nego inzistiramo na odgovoru koji nas zanima. Ne dozvoljavamo nekakva vrludanja ni političara ni nekog tko je na neki način “negativac”.

Koji su vaši kriteriji, kakav treba biti novinar “Provjerenog”?

Treba prvenstveno biti stabilan i dobar čovjek, mislim da je to vrlo važno. Sustav vrijednosti u kojem si odgajan je strašno važan za ovu profesiju, to je nekakav temelj i to je broj jedan. Bitno je da su ti etika i moral vrlo bitne kategorije u životu, ali isto tako moraš biti ustrajan i hrabar. Ne znam kako bih to točno navela.

Dakle emisija “Provjereno” je specifična po otvaranju teških i osjetljivih priča, koliko je teško i je li uopće moguće isključiti ili potisnuti osjećaje u takvom tipu posla?

Nije i ne treba osjećaje nikada potiskivati. Mi ih uopće ne potiskujemo i mislim zapravo da je potpuno krivo ako ih itko potiskuje. Mi kad smo ljuti, naljutimo se i ta ljutnja nam bude pogonsko gorivo. Kad smo tužni, rasplačemo se. Svi u redakciji plačemo na tužne priče i one nam daju nekako snagu da se izborimo za te ljude, da promijenimo njihove sudbine. Emocije su super!

Mnoge priče, upravo zbog vas, imaju sretan kraj. Kako se osjećate znajući da je uz vaš doprinos pobijedila istina i da ste upravo vi oni koji su promijenili nečiju sudbinu na bolje?

Mogu samo reći da smo iznimno sretni i ponosni na svaki naš postignuti uspjeh kojih je unatrag 11 godina bilo mnogo.

Čime se vodite, koji je moto ekipe “Provjereno”?

Slušaj instinkt!

Sami gledatelji imali su prilike vidjeti da su prijetnje nezaobilazni dio vašeg posla, općenito novinarstva, kako se nosite s time?

Nije nimalo ugodno, kao što nije ni ugodno ići na sud. Kao što sam već spomenula, svaki puta imaš osjećaj kao da si izložen stupu, ali to je jednostavno dio našeg posla, a fokus nam je uvijek priča zbog koje sve radimo. Mi za svoj posao kazneno odgovaramo zbog čega moramo samo biti oprezniji da se ne poskliznemo tamo gdje ne treba.

Od malih nogu znali ste da će upravo istraživačko novinarstvo biti vaša strast i sami ste izjavili da je to “virus” od kojeg se ne želite izliječiti, jeste li ikada požalili što ste izabrali ovaj put, npr. upravo zbog prijetnji ili nekih neugodnih situacija u poslu ili izvan njega?

Ma jesam, naravno da jesam. Uvijek bude uspona i padova, kako u svakom poslu i životu, tako i u mojem, naravno. No nekako se uvijek, taman kada pomislim da je gotovo, da je vrijeme u tom poslu, barem što se mene tiče gotovo, desi priča koja mi potpuno preokrene pogled na sve i zbog koje mi se opet vrati ona stara strast zbog koje opet shvatim zašto radim taj posao.

Gledatelji pred malim ekranima imaju Vas prilike vidjeti kao ozbiljnu novinarku. Kakva je Ivana Paradžiković kada se ugase kamere?

Neozbiljna, definitivno neozbiljna!

Mali savjet za studente novinarstva – buduće novinare?

Slušajte srce, instinkt i ustrajte u onome što želite.