Hrvatska

Iva se profesionalnom fotografijom počinje baviti na prvoj godini fakulteta, a danas vodi uspješan biznis sa suprugom Ivanom. Sezona vjenčanja je počela te smo Ivu pitali koliko je fotograf bitan na vjenčanjima, te nam je odgovorila na neka bitna pitanja koja bi budućim mladencima itekako mogla biti korisna.

Suprug i ti vodite svoj posao i sami radite. Kada i gdje si počela s profesionalnom fotografijom i je li tvoja želja oduvijek bila fotografirati vjenčanja?

S profesionalnom fotografijom počela sam negdje pred kraj prve godine fakulteta. Zapravo sam studirala na fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti, učiteljica sam razredne nastave, ali rekla bih da me već od osnovne škole zanima fotografija. U početku je to naravno bio mobitel pa nekakav digitalni fotoaparat, a kasnije mi je tata kupio malo bolji aparat s izmjenjivim objektivima, uglavnom sam fotografirala sebe, prijateljice, svog psa, rođendane i sve što je bilo zanimljivo. Zapravo uopće nisam nikad razmišljala o vjenčanjima i bitnoj ulozi koju fotografi na njima imaju. Na prvoj godini faksa počela sam raditi u jednom fotografskom studiju u Slavonskom Brodu. Tamo sam zapravo došla kako bi mi profesionalni fotograf rekao imam li ja uopće smisla za fotografiju i da nešto naučim. Fotograf u studiju me odmah gurnuo u vjenčanja i počela sam to raditi, ostala sam u tome do sada i to mi se stvarno i sviđa.

Osim fotografiranja vjenčanja u kojoj grani fotografije bi se htjela okušati?

Kako sam već i rekla 99% mog fotografiranja, odnosno nekakvih angažmana je fotografiranje vjenčanja i to mi se stvarno sviđa. Ovih 1% moga posla je fotografiranje ljudi, nekakva obiteljska fotografiranja ili nekakvi događaji na kojima su ljudi tako da svakako me to zanima. Volim modu tako da dosta pratim nekakve modne fotografije odnosno modne blogere, dizajnere, časopise, to mi se jako sviđa i to me zanima, ali mislim da bi se tu htjela okušati sebi za dušu, ništa kao da bi to pretvorila u nekakav biznis, iako nikad ne znaš. 

Što je potrebno i koliko je teško izdvojite se od drugih fotografa koji se bave fotografiranjem vjenčanja?

Iskreno, fotografi su trend u zadnjih nekoliko godina, mislim da što ide dalje stvarno je sve veći te su fotografi sve bitnija stavka većini mladenaca na vjenčanju i stvarno nas ima dosta. Smatram da danas ima dosta i vjenčanja te da će se za svakoga naći posao. Bitno je samo da se nekako povežu mladenci kojima se sviđa određeni način fotografiranja tog nekog fotografa, te da imaju istu viziju kako bi sve to trebalo izgledati. Neka posebna izdvajanja, koliko je teško i je li to uopće bitno, naravno da je zanimljivo i drago ti je kad privučeš nove mladence i lijepo je kad se svidiš i drugima kolegama. Nisu tu bitni samo mladenci, mladenci jesu ti koji te uzimaju, ali svi mi volimo nekakvu podršku i pohvalu sa svih strana. Tako da mislim da je potrebna samo nekakva iskrenost u tom poslu, da nemu previše glume i namještanja iako nekome se baš sviđa taj način fotografiranja da svi izgledaju kao da su ispali iz nekog fotografiranja za naslovnicu nekog modnog časopisa.  Najbitnije od svega je da se fotograf i mladenci razumiju. 

Na društvenim mrežama može se vidjeti da fotografirate mladence iz svih dijelova Hrvatske. Kada su vas klijenti počeli prepoznavati?

Da, fotografiramo vjenčanja svugdje. Pa moram priznati da su nas otkad suprug i ja radimo isključivo sami, doslovno odmah nekako počeli prepoznavati i nalaziti mladenci iz cijele Hrvatske. Mislim da je tu veliku ulogu odigrao i Instagram jer nas ljudi kontaktiraju tako što nas pronađu na Instagramu neovisno odakle smo mi, zapravo većina ni ne zna odakle smo. Instagramu ćemo to zahvaliti, a valjda smo i mi nešto dobro napravili pa se to nekako proširilo te su nas prepoznali.

Što je potrebno za uspješnu suradnju s klijentom?

Komunikacija. Mislim da je najbitnije da od samih početaka nekakvih pregovora, odgovaranja na upite biti iskren, detaljno opisati ono što mi pružamo, način na koji radimo isto tako dogovoriti s klijentom što on očekuje i tu se već u prvom razgovoru vidi jesmo li mi jedno za drugo.

Kada prihvatiš posao kako se pripremaš, istražuješ li lokacije ili se u svemu dogovaraš s mladencima?

Ne postoji nikakva velika priprema jer koliko god vjenčanja bila slična toliko su i različita jer nikad ne znaš što će se dogoditi, kako će biti vrijeme, kako će se to uopće sve odvijati jer koliko god neke stvari isplaniraš i u najmanji detalj uvijek nešto «pođe po zlu», ali na kraju se pretvori u dobro.  Tako da nema tu nekakvih puno priprema osim punjenja baterija, pripremanja memorijskih kartica i tih detalja oko opreme. Što se tiče lokacija, bitan je dogovor, otprilike se mladenci javljaju godinu dana prije vjenčanja te odmah razgovaramo o njihovim željama, vizijama i idejama. Nikada nam nije problem niti otputovati u drugu zemlji na fotografiranje mladenaca jer je to nešto drugačije i zanimljivije. Lokacije uglavnom pronalazimo zajednički.

 Što klijenti zahtijevaju od fotografa na vjenčanju ili se prepuštaju u tvoje ruke te koliko je teško opustiti mladence tijekom photoshootinga?

Moram priznati da do sada nisam imala nekakve zahtjeve, pogotovo ne nekakve onako strašne zahtjeve. S obzirom na prve dogovore koji su stvarno detaljni, mladenci se većinom osjećaju toliko sigurno da se prepuste i vjeruju našem iskustvu i znanju tako da nemaju nekakve prevelike zahtjeva iako je to zapravo i jedno od mojih pitanja u dogovoru s mladencima. Pitam ih imaju li nekakve posebne želje ili nešto posebno bitno kako bi se mi na te nekakve bitne stvari fokusirali. Opustiti mladence nije teško, ali naravno da se neki ljudi više vole fotografirati, neki manje. Većinom se mladoženje ne vole fotografirati, ali nekada to zna biti i obrnuto. Odgovor je ponovno komunikacija. Taj naš photoshooting traje nekakvih sat vremena plus druženje s njima, šetnje i razgovor o uobičajenim temama te se tu s njima sprijateljimo, a fotografije koje uhvatimo budu opuštene.

Možeš li izdvojiti najneobičnije vjenčanje koje si fotografirala?

Sada mi pada na pamet jedno aramejsko vjenčanje koje smo fotografirali u Stuttgartu. Bilo je drugačije zbog njihovih vjerskih običaja koji se razlikuju od naših, tako da je to bilo zanimljivo. Na primjer kada se mladoženja oblačio za vjenčanje ispred njegove kuće su izašli svi njegovi muški članovi obitelji koji su mu pred svim ostalim oblačili košulju i sve ostalo s tim da su imali plahte kako bi ga prekrili. Žene su stajale pokraj njih i pjevale nekakve pjesme. Zanimljiv je bio i njihov tradicionalan ples za vrijeme partija koji je drugačiji od našeg  te njihove pjesme.  Još jedno neuobičajeno vjenčanje slikali smo na Hvaru i to par koji je došao iz New Yorka vjenčati se upravo na Hvar. Zanimljivo je i to što su angažirali organizatoricu vjenčanja koja je mladenki bila i svjedok odnosno kuma, tako da je suprug osim što je snimao bio mladoženji svjedok.

Kako bi opisala svoj stil wedding fotografija?

Ne bih se sad stavljala u nekakve stilove i kalupe. Mogla bih samo reći da težim tome da to bude dokumentarno. Smatram da je vjenčanje kao taj poseban dan nešto gdje fotograf nije u prvom planu i on ne bi trebao organizirati sve sebi kako bi imao spektakularne fotografije već bi spektakularne fotografije trebao hvatati sa strane. Fotograf treba hvatati ono što se zapravo događa i kako se ljudi vesele, druže, smiju, plaču, grle, plešu, pjevaju. Težim tome da pratim ono što se događa, da bilježim te emocije bez nekog forsiranja tih emocija samo zbog nekakve fotografije. Pratim dosta wedding fotografa, modnu fotografiju te se trudim to kombinirati i miješati, ali se ne bih stavljala u određeni stil. Fokus mi je na ljudima i na emocijama.

Koji je najteži, a koji najdraži dio tvoga posla? 

 Iskreno ne znam koji je to najteži dio, vjerojatno je ta količina vremena koje provedem na računalu. Sam događaj vjenčanja odnosno cijeli dan koji provedemo na vjenčanju, stajanje na nogama i sve to pratiti je stvarno užitak. Volim obrađivati fotografije i slagati wedding book i sve to, ali to je možda nešto dosadnije i nije dobro za moja leđa haha. Najdraži dio moga posla su ljudi, mladenci  te mjesta i lokacije koje upoznajem. S nekim mladencima smo postali i prijatelji. Ta nekakva odgovornost da zabilježimo nešto što će ljudima ostati zauvijek je zapravo nešto najljepše.

 

Fotografije: Iva Šipoš

?>