[INTERVJU] Dnevni boravak Sveučilišta Sjever

Drugi gost Pressedanove emisije „Dnevni boravak Sveučilišta Sjever“ bio je pročelnik Odjela za odnose s javnostima, Sveučilišnog centra u Varaždinu, sa širokim rasponom iskustva u političkom marketingu i medijskim odnosima -profesor Darijo Čerepinko.  

„Jednom, kad napustite novinarstvo, prijeđete na „tamnu stranu“ – PR , u pravilu se ne biste trebali vraćati. To je put bez povratka.“

Varaždin i Koprivnica. Dva studentska grada, slični, ali opet različiti, baš kao i novinarstvo i odnosi s javnostima. Što o ove dvije profesije misli profesor Čerepinko? Koje su tajne dobre komunikacije? Kakva je budućnost novinarstva u očima PR-ovaca? Sve to, ali i više saznajte  u još jednom intervjuu „Dnevnog boravka Sveučilišta Sjever“.

Ovdje, na Sveučilištu Sjever u Koprivnici, znamo Vas kao profesora kolegija preddiplomskog i diplomskog studija Novinarstva, također, predajete i na Sveučilišnom centru u Varaždinu, na Odjelu za odnose s javnostima. Možete li usporediti ova dva Sveučilišta, njihovu dinamiku… Po čemu su slični, a po čemu različiti?

Prije svega, Sveučilište Sjever je integrirano Sveučilište, što znači da su Sveučilišni centri Koprivnica i Varaždin zapravo jedan fakultet. Jedno Sveučilište. Velik broj nastavnika predaje i u Varaždinu i Koprivnici, pogotovo u društvenom i tehničkom području znanosti. Što se tiče nastavnog kadra, sve je gotovo isto, naravno, svi radimo najbolje što možemo, pitanje je samo da li danas dolazim na posao u Koprivnicu ili Varaždin. Dakle što se tiče nastavnika, razlike – nema. Ono što bih mogao istaknuti je mala razlika u studentskom životu. Varaždin je veći grad. Ima dužu tradiciju visokog školstva, pa je možda iz tog razloga nešto zanimljiviji vama – studentima. Koprivnica u tom smislu ima dosta mjesta za rast i napredak i nadam se da će u idućim godinama, kada Sveučilište Sjever dovrši infrastrukturne planove, i ona postati još zanimljiviji studentski grad.

Među studentima kruži priča da je Sveučilišni centar u Varaždinu bolji od Sveučilišta u Koprivnici. Je li to uistinu tako? Kako Vi to komentirate?

Ne bih se složio, da je Sveučilišni centar Varaždin bolji, odnosno da se grad Koprivnica manje trudi. Dapače, mislim da se grad Koprivnica puno više trudi s obzirom na to da nema puno iskustva sa studentima. Koprivnica zapravo tek sad otkriva čari studentskog života, kako je to biti studentski grad. Varaždin ima puno dužu tradiciju studiranja. Prije Veleučilišta u Varaždinu bili su fakulteti, menza i studentski dom koje je financiralo ministarstvo, dok  menzu u Koprivnici financira Sveučilište. Najveća zamjerka što se Koprivnice tiče je zapravo neaktivnost ministarstva. Studentski dom i menza su nešto što je potrebno Koprivnici, a jednom, kada budu realizirani Koprivnica će zasigurno biti odličan studentski grad.

Velik broj studenata nakon završenog Preddiplomskog studija novinarstva, za diplomski studij odabire studirati Odnose s javnostima. Govorimo li ovdje o posve odvojenim strukama, strukama na suprotnim, “zaraćenim” stranama?

Struke nisu zaraćene, ali ne bi smjele biti prijateljske. Ciljevi su im potpuno različiti. Novinari moraju raditi u javnom interesu, a praktičari odnosa s javnostima rade u najboljem interesu svojih klijenata. To su zapravo dvije različite etike. Novinari se moraju boriti za istinu, za društvo, a PR-ovci, odnosno komunikatori nemaju tu obavezu. Nastavak studija na Odnosima s javnostima, odnosno taj „prelazak“, je u potpunosti legitiman. I ja sam, prije nego što sam počeo raditi kao PR-ovac, bio novinar, završio studij novinarstva, dakle, to je neki potencijalan nastavak karijere. Međutim, jednom kada prijeđete, mi to kažemo, na tamnu stranu (PR), u pravilu se ne biste smjeli  natrag. To je put bez povratka. Nažalost, danas je novinarstvo struka koja je podcijenjena i ima izuzetno puno tehnoloških izazova, na koje mi kao društvo, ne samo u Hrvatskoj, nego i globalno nemamo pravi odgovor kako organizirati novinarstvo tako da obavlja svoju javnu funkciju i da postane važno kao što je bilo.

Odlučuju li se studenti Odnosa s javnostima na prelazak na studij novinarstva?

U pravilu ne bi trebali. Jednom kada počnete raditi za klijente, vi i dalje možete biti pošteni i gledati stvari iz aspekta javnog interesa, ali javnost ima pravo da vas propituje, odnosno da propituje vaše motive. Novinarstvo je teška, divna, časna, potplaćena profesija u Hrvatskoj i svijetu. Imate ideale za koje radite, obavljate javni poziv, a jednom kada ga napustite i prijeđete u PR povratka ne bi trebalo biti.

Već dugo slušamo o izumiranju novinarstva, o samoprozvanim novinarima – glumcima, pjevačima… Ta zanimanja doplovila i ostala u novinarstvu. Kako vi iz odnosa s javnošću vidite budućnost novinarstva? Zašto baš ta lica odrađuju posao novinara?

Problem novinarstva u Hrvatskoj i svijetu, ali prvenstveno u Hrvatskoj je to što je zapravo u potpunosti prepušteno tržištu. Tržište je potpuno divlje, profesija ne regulirana, zarade su male i nema novinarske solidarnosti. U  tom kontekstu svašta i svatko može proći u medije i predstavljati se kao novinar. Velik broj novinara nalazi se u velikoj financijskoj i socijalnoj situaciji i tada moraju odrađivati i pisati stvari koje od njih traže šefovi, oglašivači ili neki drugi centri utjecaja na koje u normalnoj situaciji i okolnostima  zapravo ne bi ni pristali. Tako nastane medijska scena koja je u Hrvatskoj, naravno uz sjajne iznimke, otužna. Mediji su nekada imali i ulogu filtera. Provjeravali su informacije, definirali ono za što su smatrali daje važno za društvo i društvenu raspravu. Iz javnog prostora su odstranjivali ono što bismo mogli nazvati „medijskim smećem“. Danas više toga nema, ta granica je popustila i sve više krivih ljudi se pokušava dotaknuti javnog diskursa.

Što je za Vas dobra komunikacija? Kako internet i digitalni mediji utječu na komunikaciju i ljudske odnose?

Digitalizacija ne mijenja prirodu čovjeka. Mi ostajemo isti kakvi smo bili prije 10, 20, 50, 100 ili možda čak i 1000 godina. Ljudi u nekakvim svojim osnovnim motivacijama za komunikaciju ili bilo što drugo da rade, ostaju isti. Pokušavaju živjeti, preživjet, biti bolji od svojih roditelja, osigurati bolje uvjete svojoj djeci… To je nešto što se ne mijenja. Ono što internet mijenja su društveni sustavi institucija. Izbacuje posrednike iz jednadžbe, omogućava komunikaciju s više ljudi bez obzira na vrijeme i prostor. Zapravo nas, kao što bi rekao Marshall McLuhan, vraća u jedno selo, samo što je to selo sada globalno. Između ostalog, danas baš zbog interneta razumijemo da svi naši postupci, bez obzira gdje se nalazili utječu na cijeli niz drugih ljudi, čak i kada su ti ljudi udaljeni i do nekoliko tisuća kilometara od nas.

Možete li izdvojiti jednu stvar u Vašoj karijeri na koju ste posebno ponosni?

Uuh… (smijeh) Ponosan sam svaki put kada neko od mojih studenata napravi nešto veliko u životu. Tada imam osjećaj da sam, nekim, malim dijelom pridonio tom uspjehu i doživljavam ga kao svoj. Dakle, svaki put kada neko od mojih studenata pokrene vlastiti posao, počne dobro zarađivati, dobije neku nagradu, oženi se, osnuje obitelj… Živi pristojnim i poštenim životom, mislim da je to moje najveće dostignuće kao nastavnika.

Kada biste imali priliku neki životni odsječak započeti iznova, bili nešto ponovili, promijenili?

Ne bih sad nešto posebno mijenjao. Nakon diplome sam bio na putovanju u Finskoj, i nekako sam se vrlo brzo vratio u Hrvatsku i odmah nakon toga počeo raditi. Kada bih se mogao vratiti u tu 2002. onda bih svakako duže ostao, ne samo u Finskoj, već bi vjerojatno duže putovao po Europi. Jednom kada krenete raditi, zapravo barem ja, nisam stao raditi do sada. Možda bih si dao malo više vremena i slobode. Ne bih se žurio vratiti u Hrvatsku (smijeh). 

Što radite u slobodno vrijeme, ako i kada ga imate?

Nemam ga previše. Pokušavam ga provesti sa svojim prijateljima i ljudima koji su mi dragi, iako se svi ljute na mene u zadnje vrijeme da ih jako slabo viđam. Zapravo, kada bolje razmislim, možda je to još jedan moj životni uspjeh, to što oko sebe imam dobre i zanimljive ljude. Čitam, i često govorim studentima da čitaju jer čitanje razvija kognitivni sustav, ali i vas kao osobu. Obogaćuje vas, a izuzetno malo košta. Također, volim putovati, želim vidjeti svijet dok ga još ima (smijeh).

Za sam kraj, imate li neku, motivacijsku poruku za studente Sveučilišta Sjever?

Ne vjerujem u motivacijske poruke, ali vjerujem da ako vrijedno radite i ako se trudite, pogotovo ako radite nešto što volite, onda ni dana nećete raditi. Ono što bih poručio je da se zapravo ne trebate bojati ničega i da trebate probati sve, što god vam padne na pamet, jer za 20 ili 30 godina od danas, da parafraziram Marka Twaina, nećete biti razočarani zbog onoga što ste napravili, već zbog onoga što niste. Ne dajte se strahu ili kao što bi rekla Janica Kostelić: „Bacite se na glavu!“, isplivat ćete sigurno, a moglo bi biti super zanimljivo.