[Intervju] Asia – u jednom tijelu s više osoba

Anamarija Tenđera, autorica je romana „25 dana“ koji je tiskan u vlastitoj nakladi. Rođena je u Kninu no godinama stanuje u Vinkovcima. 20-godišnjakinja u slobodno vrijeme čita i piše, a opušta se uz odlaske na kave i rolanje. Ovaj roman, kako kaže, nastaje postepeno, baš onako kako treba. Radi se o djevojci po imenu Asia koju od maturalne večeri dijeli 25 dana. Kroz te dane se prisjeća svega što je prošla dok prolazi kroz shizofreniju.

Kako i zašto nastaje Asia?

Knjiga je polubiografska i Asia isprva predstavlja mene i moje muke, moje boli, no kasnije ona predstavlja i boli tih neshvaćenih ljudi. Asia je nastala kao podrška i kao primjer jedne osobe koja svoj život vodi na krivi način, ali ne svojom krivnjom.

Zašto baš shizofrenija kao tema tvog romana?

Shizofreniju sam odabrala jer je, na neki način i ona odabrala mene. Upoznala sam ljude koji se godinama bore s njom, koji godinama šute i prolaze svoju patnju u tišini. Nakon toga sam odlučila biti njihov glas.

 Planiraš li dodatno educirati ljude o takvoj bolesti?

Naravno. Ljudi koji pate od shizofrenije označeni su i obilježeni kao ljudi od kojih bi se trebalo bježati. Naime, ti ljudi su u strahu sami od sebe i treba im pomoć.

Koliko dugo si pisala ovaj roman?

Roman sam pisala oko četiri godine. U njemu se jasno vidi i moje odrastanje, moje sazrijevanje i promjena u mom izražavanju.

Jesi li mijenjala radnju ili je sve kako si zamislila stavljeno na papir?

Mijenjala sam radnju s vremenom. Na kraju sam samu sebe s nekim događajima iznenadila jer nisu bili planirani, a eto-dogodili su se.

Koje su bile tvoje poteškoće za vrijeme pisanja?

Poteškoće sam imala najviše jer sam se u jednom periodu teže razboljela i time izgubila vrlo bitne osobe. S vremenom su se te poteškoće smanjile, a te osobe, shvatila sam, i nisu bile toliko bitne.

Možemo li očekivati nastavak?

Priča ostaje nedovršena baš zato što želim da čitatelj sam odluči što se dalje dogodilo i kako se radnja nastavila odvijati. Nastavka, eto, neće biti. Barem ne što se prve knjige tiče.

Pisanje – strast ili hobi?

Pisanje je moja prva i prava ljubav. Planiram pisati dok dišem jer je s pisanjem lakše nositi svijet i njegove brige na leđima. Dapače, već pišem drugu knjigu.

Koliko je u današnje vrijeme teško ostvariti svoje želje poput ove tvoje?

Teško je jako iz stotine razloga, ali nije neostvarivo. Toliko sam bila uporna da sam jednostavno samoj sebi, a nadam se i drugima, pokazala kako je sve moguće kada se jako i istinski želi i ide za time.

 Jesi li negdje “u sredini” htjela odustati?

Niti na sekundu se nisam nećkala i pitala trebam li pisati dalje ili ne. Znala sam da me to ispunjava i da moja priča možda ima ono nešto.

Misliš li da bi ljudi trebali više čitati i zašto?

Netko je jednom rekao kako ljudi koji čitaju žive više života, a oni koji ne čitaju žive samo jedan. To bi bio moj odgovor na ovo pitanje.

Koji bi bio tvoj životni moto?

Životni moto mi je živjeti čak i kad preživljavam, a najveću podršku za to imam od roditelja.

Gdje se knjiga može pronaći?

Izdano je sto primjeraka, a knjiga se za sada, može naručiti preko mene, no uskoro će biti dostupna i u knjižnicama.