Ime mu je Đorđe Balašević…prijatelji ga uglavnom zovu Đole

U znak sjećanja na Balaševića na našu naslovnicu ponovno stavljamo tekst naše kolegice Tare Musulin.

,, Otkad ga znam, maj je započinjao Prvim Majem… Ćale nam je davao uzbunu oko sedam, već obrijan i spreman, u izviksanim sandal-cipelama, sa zlatnom ”doxom” na ruci i sa upasanom buškastom i atletskom majicom (…) Ne kukam to ja za Praznikom Rada (…), ma ne, stvarno to nije u pitanju. Ja jednostavno žalim za Majevima. Za muzikom. I za bojama…Od one davne prvomajske parade nije ostalo bog zna šta. Još jedino pitomci vojne akademije i ja ”,  (citat iz knjige I život ide dalje).

A kako bi najljepši mjesec u godini mogao započeti nego neradno? Osim što ga karakteriziraju sunčano-kišni dani, procvali ljubičasti jorgovani i pripreme za ljetne ispitne rokove, mjesec svibanj razdoblje je u kojem vladaju oni rođeni u znaku bika – umjetnici, buntovnici, tvrdoglavci. Oni koji su potpuno svoji. Jedan od tih ljudi novosadski je kantautor Đorđe Balašević, u narodu poznat pod nadimkom panonski mornar iz Ulice Jovana Cvijića 28 ili samo kao – Đole.

Đorđe Balašević rođen je 11. svibnja 1953. godine u Novom Sadu, na Dunavu, formalno u Europi, dušom u Vojvodini, srcem u Jugoslaviji. Novom Sadu posvetio je brojne stihove, a upravo su oni popularizirali tu vojvođansku varoš i njegove ,,kulturne” znamenitosti poput Korza, Almaške crkve (Hram sveta Tri jerarha), Dunavskog parka – most, Tvrđava, Salajka, Detelinara… i ulicu Dositejevu. Iako su ga životni putevi vodili diljem čitave Europe, a vojničke dane proveo je u spavaonici u Travnom, iz Novog Sada kasnije nije se micao. Pohađao je gimnaziju, ali nikada nije maturirao. Studirao je zemljopis, ali nikada nije diplomirao. U jednoj od pjesama – Nikad kao Bane – u samo nekoliko stihova potvrdio je svoju kompletnu životnu filozofiju: ,, Nikad nisam mislio da su diplome neka presudna životna stvar, već sam živio život po svome – kao prosjak i kao car. ” No, definitivno je diplomirao na najtežem fakultetu – onom životnom. Kako sam za sebe voli reći: ,, Nosilac sam najvećih društvenih  priznanja, od kojih nemam ni najmanje koristi. ”

Mirotvorac i čovjek koji ne poznaje granice

Mnogi su Balaševića nazivali huškačem protiv Hrvata, Slovenaca i Albanaca, a u njegovim tekstovima pokušavali su pronaći skrivene poruke mržnje i nacizma. Jedna od najčešće spominjanih je Ne lomite mi bagrenje koju je napisao 1986. godine. U Hrvatskoj dugo nije izvodio tu pjesmu, ali je na povratničkom koncertu u prosincu 2016. godine svim ljudima neslobodne volje (kojih, naravno, na njegovom koncertu nije bilo) poručio da je to, baš kao i sve njegove pjesme,  ljubavna pjesma. Sin je Srbina Jovana Balaševića i Veronike Matilde Dolenc koja je bila mađarsko-hrvatskog porijekla i vrlo često otvoreno je govorio i o dva Božića i Uskrsa koja je slavio. I toga se nikada nije sramio.

Čest je gost u svim zemljama bivše Jugoslavije, uključujući i Hrvatsku, a posebnu vezu ima s gradom Zagrebom, u kojem od 2016. održava sad već tradicionalni koncert u Areni, na njegovo obećanje. ,, Dogovorimo se da se vidimo svakog 26. prosinca na istom mjestu. Više nisam u mogućnosti održavati velike pauze”, našalio se prilikom prvog koncerta u zagrebačkoj Areni. U periodu između 2017. i 2019. godine, osim u Zagrebu, održao je koncerte i u Zadru,Osijeku, Šibeniku, Splitu, Opatiji, Karlovcu, Čakovcu, Puli, Beču, Ljubljani, Sarajevu, Nišu, Skopju, Kragujevcu, Beogradu i  Novom Sadu. Kaže da će se uvijek vrlo rado odazvati gdje god ga pozovu. Sam sebe naziva ”najboljim gostom” jer rijetko dolazi i kratko ostaje. Jedini grad u kojem više nikada neće gostovati je Banja Luka, što često spominje i na koncertima prije izvedbe pjesme Nevernik i time indirektno izražava svoje nezadovoljstvo tamošnjim političkim režimom.

U studenom 2019. godine doživio je srčani udar zbog čega je bilo upitno hoće li održati zakazane koncerte u Osijeku, Zagrebu i Novom Sadu, obzirom je koncert u Kragujevcu morao otkazati. Održao ga je dva mjeseca kasnije, na radost i oduševljenje šumandijskih obožavatelja. Početkom prosinca, na pitanje hoće li biti u stanju održati prvi od koncerata, onaj u Osijeku, Đole je svojim Slavoncima poručio: ,, Osijek je moj lega grad. Ako neću biti u stanju da održim koncert u Osijeku, neću nigdje. ” Koncerti su prošli u najboljem redu, a svaki izlazak na pozornicu simbolično je započeo stihovima pjesme Slovenska: ,, Nošen dahom sna, doleteo je crni golub na moj dlan – zašto k’o da zna, da to sam jutro dočekao umoran. Ako umrem mlad, posadi mi na grobu samo ružmarin i ne dozvoli tad, da naprave od toga tužni treći čin. ”

Od Ranog mraza do ratnih godina i nakon njih

Krajem 1970-ih godina Balašević se priključio se skupini Žetva s kojom je snimio singl U razdeljak te ljubim kojeg se danas (ne)rado sjeća, a vrlo brzo napušta skupinu i osniva samostalni sastav nazvan Rani mraz koji prvi put nastupa 1978. godine u Opatiji s hit pjesmom Moja prva ljubav. S istom skupinom snimio je i dvije popularne pjesme koje izvodi i danas – Priča o Vasi Ladačkom i Život je more. 

Rani Mraz napušta 1982. godine i započinje samostalnu karijeru. Tada započinje Balaševićevo doba, koje, prema svemu, još uvijek nije ni završilo. Izdao je 12 samostalih albuma, a posljednji album iz 2004. godine Rani Mraz kompilacija je pjesama sa skupinom uz dodatak novih. Od 2004. godine isključivo piše i sklada pjesme, ali zasad nema govora o izdavanju novog albuma.

Autor je preko 200 pjesama, zbog čega njegovi koncerti rijetko kad traju ispod tri sata, a uz redovito ćaskanje i najavljivanje svake pjesme kroz priču, ta satnica ponekad premašuje i četiri. Koncerti repertoar uvijek se razlikuje, niti u različitim gradovima pjeva iste pjesme. Kaže da uvijek improvizira i pjeva ono što osjeća. Ipak, njegovi koncerti nemogući su bez izvedbi najpoznatijih pjesama poput Lepa protina kći, Boža zvani Pub, Djevojka sa čardaš nogama, Provincijalka (himna Balaševićevih obožavatelja), Ćaletova pesma, Slovenska i Odlazi cirkus s kojom uvijek završava svaki nastup i svojoj publici poručuje: ,, Nove pajace pronaći ćete lako ili će oni pronaći vas. Ali ne dajte se barabama, moji mili, kad do sad niste!”

,, Oni koji su me zavoljeli po muzičkoj liniji znaju štošta o meni, a oni koji nisu, i neće”

Iako ga mnogi u zemljama bivše Jugoslavije nazivaju jugonostalgičarom, okupio je vojsku obožavatelja koji ga prate na gotovo svakom koncertu. Prvi koncert koji je u Hrvatskoj održao kao ,,strani državljanin” bio je onaj u Puli, 2001. godine, a poslije toga, u Puli je nastupio još dva puta – 2016. i 2019. godine. Istrijani zauzimaju posebno mjesto u Đoletovu srcu, a koncerti u pulskoj Areni zasigurno su drugačiji. Koliko po ugođaju vrelog ljetnog sunca, toliko i po izvedbi pjesme Put u središte zemlje, posvećenu labinskim rudarima. Na koncertu u kolovozu 2019. godine izjavio je: ,, Danas rudara iz 70-ih više nema, ali imamo kapitalizam i shvatam da smo svi mi zapravo rudari. Ovo je za sve proletere. ”

Prvi povratnički koncert u Zagrebu održao je godinu dana kasnije, 2002. godine u velikoj dvorani Doma sportova. To je, između ostalog, prvi njegov koncert na kojem sam bila i ja, sa svega četiri godine. Ne sjećam se mnogo, osim da sam jedva čekala pjesme Neki novi klinci i Lepa protina kći i da sam poslije tog zaspala u naručju svojih roditelja negdje između tribina D i E. Ipak, na idućim koncertima tijekom života, kojih je bilo mnogo i po različitim gradovima, saznala sam dosta o tom koncertu iz 2002. godine.

,, Prvi koncert koji sam u Zagrebu održao posle rata bio je onaj 2002. godine u Domu sportova kad mi je, da dođem u Zagreb, bio potreban pasoš…Plašili su me ranije kad smo išli u Hrvatsku, rekli su mi da će tamo doći samo jugonostalgičari i od deset tisuća ulaznica mislio sam da će biti jedno pet hiljada penzionisanskih zastavnika prve klase i isto pet njihovih brkatih žena… Kad ono, ništa. Klinci neki došli koji nemaju veze s tim, puno mlađi od mojih pesama. Ja sam samo otišao da vidim taj hlad, a pesme su pokazale da takve gluposti kao što su ratovi i raspadi država, za njih ne znače ništa, ” izjavio je Đole na jednom od svojih kasnijih koncerata. Tako sam i saznala da se na tom koncertu dogodila jedna prosidba, mladić Igor zaprosio je svoju djevojku Marijanu. Te prosidbe se naravno ne sjećam, ali me Đole podsjetio na nju na posljednjem koncertu u Areni kada je pjesmu Provincijalka posvetio upravo njima:  ,, Igor večeras nije s nama na ovom koncertu. Nije više ni na ovom svetu. Ali kako je moja pokojna baka govorila, ponekad dobri ljudi odu s ovoga sveta jer je nebu ponestalo anđela. Igor je u svom životu imao hrabrost i ljubav. A pametnom čoveku to je dovoljno. ‘’

Sigurna sam da onaj koji sluša Balaševića ne može biti loš čovjek. I ne može ne vjerovati u takvu ljubav.

Naslovna fotografija preuzeta je s Facebooka.