Putovanja

Dragi čitatelji Pressedana i dragi kolege. U ovom tekstu pokušat ću objasniti nemoguće. Zašto sam odustao od svakodnevnog putovanja ZG-KC, odnosno zašto sam odustao od Hrvatskih željeznica i njihove tiranije te preselio u naš mali provincijski raj.

Upisavši “Sjever” znao sam da neće biti lako studirati u drugom gradu, no mislio sam -„pa ne može bit tak strašno, imaš vlak, 80-ak kilometara nije puno, bit će to ok“ – onda sam čuo za obnovu pruge Dugo Selo – Križevci. Isto tako me utješila vijest da bi ta obnova uskoro trebala biti gotova pa sam naivno upitao konduktera jednom kad će to stvarno biti gotovo. Slatko se nasmijavši, rekao mi je – „Sinko, neće to biti dok ti faks ne završiš“. Super. Bio sam prisiljen naviknuti se na manično trčanje iz vlaka u buseve na kolodvoru Vrbovec. Ljudi preskaču preko tračnica i jedni preko drugih da ugrabe svoje mjesto u drugom činu bizarne predstave koja je put od Zagreba do Koprivnice. Treći čin je etapa Križevci – Koprivnica. Inače se sastoji od čekanja nesretnika koji su mjesto uspjeli naći samo u seoskom busu (putnici će znati o čemu pričam) i, kad vlak konačno krene, neobjašnjivo stajanje u Lepavini. Bila zima ili ljeto, ovaj smjer ili onaj smjer, uvijek se nešto čeka u Lepavini. Da bi vam patnja bila veća, tamo nikad nema signala dovoljno jakog za internet. Ako ste sretnici, ili ako ne koristite “Tele 2″, možda i uhvatite onaj, svejedno razočaravajući, „E“ signal jer 4G je na toj relaciji urbani (ili možda ipak ruralni) mit. Kad nakon dva sata izađete na koprivničkom kolodvoru osjećat ćete se ili katarzično ili ćete se htjeti baciti pod vlak kao tip zbog kojeg vam je isti vlak kasnio još na zagrebačkom kolodvoru. Cijela ta predstava za samo 800 kuna mjesečno, ako ste redoviti student. Čovjek bi očekivao da će hažeovci iz nekog poštovanja sniziti cijenu mjesečne karte za tu relaciju, ali taj čovjek nije Hrvat ili živi pod kamenom. Nijedno kašnjenje na predavanje, nijedno gubljenje živaca kad teta na razglasu samo povećava brojku koja piše pod „Kasni“ te nijedno putovanje po selima između Vrbovca i Križevaca koje ste proveli stajavši u busu jer nije bilo mjesta, vam neće biti nadoknađeno. Zato apeliram na ostale kolege i profesore da imaju razumijevanja prema namrštenim studentima iz Zagreba.

kc

Kad prolaziš to putovanje svaki dan, otupiš na sve što ti baca pred noge i prihvatiš svoju sudbinu. Ja je nisam htio prihvatiti. Pomislio sam da bi bolje bilo pare davati nekom gazdi ili gazdarici za stan, nego HŽ-u. Bio sam u pravu. Naviknuti se na Koprivnicu je bilo lako. Pasalo mi je i iz privatnih razloga. Sve što mi treba u gradu je blizu, dobili smo “BusKo” (shout-out najboljem šoferu) koji nas vozi do faksa kad cimer nema auta. Lidl mi je na sto metara, hrane i cuge ne fali, cimeri su bogomdani i moja potkrovna sobica je prava oaza. Imam i krovni prozor, to je show. Jedina zamjerka je, naravno, to što Koprivnica često djeluje anestezirano i dosadno. Kao da se ništa, osim studentske srijede u “Pixelu”, za nas, studente, ne događa. Naravno, možda ja još nisam dovoljno istražio i možda sam u krivu, ali to su moji dojmovi za sad jer ipak većinu vremena provodim u toj sobici, prokrastinirajući uz serije. Znam da se kolege iz Zagreba groze Života na Sjeveru, ali svejedno ih pozivam da si skrate muke i putuju Hrvatskim željeznicama samo kad idu doma za vikend. I te dvije jednosmjerne predstave zadovoljit će vam gorki osjećaj nostalgije koji nosite u sebi kad se sjetite svih anegdota, smjehova i jeftine hrane iz “Spara” koja vas je hranila dok ste, tri gladne godine, putovali kući. Što se tiče Koprivnice za kraj bih rekao da ima puno potencijala i da mi, studenti, trebamo biti manje inertni i oživjeti ovaj gradić.

 

?>