SPORT

FOTO: Pixabay

Ovaj rekord mi je svakako dao vjetar u leđa i želju da treniram još više i postignem još bolje rezultate. Nadam se i nekom svjetskom prvenstvu, no prije svega, najvažnije je da se ne zamaram previše brojkama i zadržim ljubav prema ovom sportu.

Tako je u svom intervjuu prije nešto više od godinu dana, za portal eMarof, govorio Pavle Vujasin.

Bilo je to u travnju prošle godine. Tamo negdje oko začetka pandemije. Prestanak svih sportskih natjecanja. Nestašica informacija u sportskom novinarstvu. Sadržaj sportskih rubrika svih relevantnih medija popunio je Pavle Vujasin. Član Grebengradskih streličara iz Novog Marofa. Na održanom natjecanju u Varaždinu, Pavle je srušio svjetski juniorski rekord u disciplini goli luk na 25 metara.

Danas, više od godinu dana odmaka od toga, Pavle se ne bavi streličarstvom. Shvatio je i on, da se od ljubavi prema sportu, nažalost, živjeti ne može.

Trenutno sam zaposlen u firmi koja se bavi metalurgijom, zadovoljan sam svojim poslom. Naravno da mi streličarstvo nedostaje, tu i tamo odem na koji trening i neki turnir, ali nisam više potpuno posvećen tome, rekao mi je nakon što sam ga priupitao čime se danas bavi.

Pavle se streličarstvom prestao baviti zbog nedostatka motiva, kaže mi da bi vjerojatno nastavio ozbiljno trenirati da je situacija u sportu imalo obećavajuća:

Naravno da bih se nastavio baviti streličarstvom. Da je situacija imalo bolja, da klubovima daju više poticaja i da se pogleda malo i na nas, a ne samo na nogomet,

Loptaški sportovi su uvijek u prvom planu

Zanimalo me kako reagiraju lokalna i državna vlast, kada neko poput Pavla, sruši svjetski juniorski rekord.

Dobio sam poticaj od gradonačelnika, koji je iznosio 1500 kuna. Pitanje je da li bih dobio navedeni novac, da se to sve nije odvijalo u predizborno vrijeme. Moja nagrada je čak u redu, obzirom na to da su ostali sportaši dobivali bonove, koje na koncu nisu ni mogli iskoristiti za neke korisne stvari.

Ali nije problem u nagradi, uopće. Problem je što se u sport, općenito, ne ulaže dovoljno novca, bar ne onoliko, koliko bi trebalo.

Streličarstvo u Hrvatskoj, prema mom mišljenju, nikad neće biti na razini nekih organiziranih država poput Južne Koreje, koji svoje streličare sustavno poučavaju do granice izvrsnosti.

Pavle me, nakon našeg razgovora, uputio ka svom treneru, Zoranu Marenčiću. Rekao mi je: „Nazovi njega, on će ti puno toga korisnog reći.“ I doista, nije me Pavle slagao, nazvao sam gospodina Marenčića, koji je u streličarstvu još od 2003. godine. Tijekom razgovora sam stekao dojam da se radi o stručnoj i ozbiljnoj osobi. Ali na koncu i o osobi, koja streličarstvo, prije svega, istinski voli. 

Streličarstvo je prekrasan sport. Taj gušt, dok ispališ strijelu i dok ju pratiš kako leti, je doista poseban, jednostavno je, ili se zaljubiš u to ili ne. Sport je svakako svima interesantan, a razlog nepopularnosti, doista ne znam.

Srušio je moj mit o tome da je streličarstvo financijski zahtjevan sport.

Postoje snažne pretpostavke da je to jako skup i težak sport, ja se u pravilu ne bih složio s tim. Neka inicijalna cijena za opremu nije uopće strašna, mogao bih reći da neke kopačke koštaju više od jednog luka i strijele.

O stanju u hrvatskom streličarstvu, nije birao riječi.

Stanje u hrvatskom streličarstvu je loše. Rezultati koji se ostvaruju na europskoj i svjetskoj razini su izvanredni u usporedbi s brigom sustava za navedeni sport. Iako je streličarstvo olimpijski sport, tim se baš i ne bavi velik broj ljudi. Fantastični rezultati nisu plod sustavnog rada. To je isključivo zasluga pojedinačnih angažmana ljudi, koji kroz ljubav prema sportu, prolaze kroz razne žrtve u traganju za uspjehom.

Novci koji se izdvajaju za streličarstvo su mizerija u odnosu na bilo koji loptaški sport, a pogotovo nogomet. Na nekoj općenitoj razini, nogomet dobiva višestruko (i do 8 puta) više novca od streličarstva te ostalih “malih sportova“. Kod nas je situacija čak i odlična, suradnja s gradom je sve bolja i bolja. Prepoznali su naš rad i zahvalni smo im na tome.

Na fotografiji su Pavle Vujasin i njegov trener Zoran Marenčić
Izvor: Pavle Vujasin

„Što onda napraviti da bi se stanje popravilo?“, priupitao sam ga.

Kako bi se streličarstvo razvilo i kako bismo uspjeli potaknuti ljude na bavljenje istim, mi prvenstveno moramo imati adekvatne uvjete za trening. Pod tim mislim na adekvatan teren i dvoranu. Važno je da sve bude maksimalno sigurno. To Vam je u streličarstvu na prvom mjestu.  S otvorenim terenima nemamo problem, najteže nam je pronaći dvoranu. Vrlo malo klubova ima svoju vlastitu dvoranu, a najam nekad zna biti preskup.

Država bi za razvoj streličarstva trebala potaknuti edukaciju trenera i uključiti streličarstvo u obrazovni program, već u osnovnim školama, točnije u program tjelesne i zdravstvene kulture. Poput Slovenije, koja ima streličarstvo u školama, svoja prvenstva i sl. Takve stvari omogućuju razvoj djece od njihove najranije dobi, što kasnije pomaže u tome da oni postanu što kvalitetniji streličari.

Olimpijskog predstavnika u streličarstvu nemamo više od 40 godina

Ako želimo kao Država jednog dana imati svog predstavnika na Olimpijskim igrama, nama je u cilju da se taj pojedinac tim sportom krene baviti što prije. Kako bismo dobili puno mladih streličara i streličarki, trebamo motivirati i trenere, koji bi za svoj doprinos morali biti plaćeni.

Možete nabrojati na prste jedne ruke broj trenera streličarstva u Hrvatskoj, koji su plaćeni za svoj posao, većina njih djeluje volonterski.

Slušajući emotivni monolog Zorana Marenčića, priupitao sam ga o budućnosti hrvatskog streličarstva.

Vjerujem da streličarstvo ima budućnost. Ja sam pozitivac uvijek bio, vjerujem da rad svih ljudi u streličarstvu nije uzaludan. Vjerujem da se stvari mogu popraviti, sad u kojem vremenskom roku i kojim metodama, teško je odgovoriti.  Nema garancije da ćete uspjeti, a ulozi su stvarno ogromni. Treba se jako puno toga posložiti da bi streličarstvo ostvarilo sportski uspjeh.

Iako je teško kad vidiš da ne možeš napredovati, da ne možeš logistički neke stvari napraviti. Sve je to dosta otežavajuće, jedino nas ludi entuzijazam i ljubav prema sportu drži u streličarstvu.

Jasno je da nogomet i ostali loptaški sportovi konvergiraju više novaca. Jasno je i da su popularniji i atraktivniji. Sve su to činjenice. Pa i sam najviše pratim nogomet, bio bih licemjeran kada bih to opovrgnuo.

No, toliki nesrazmjer jednostavno nije racionalan. Pogotovo ne, ako se uzme u obzir da streličari u Hrvatskoj ostvaruju rezultate na svjetskoj i europskoj razini. A u brojnim regijama diljem Hrvatske, amaterski nogomet dobiva deseterostruko više novca od bilo kojeg, uvjetno rečeno, manjeg sporta.

Na koncu, kao i u skoro svim ostalim sferama u Državi, zaključak se svodi na isto. Svodi se na onu staru floskulu, koja glasi: „Sustav je u krivu!“

I nema tu ničeg’ neistinitog, doista je tako. Država bi trebala potaknuti sustavni razvoj mladih sportaša i prvenstveno ulagati u njihovo obrazovanje. Pogotovo kod sportova, koji su poput streličarstva, u potpunosti marginalizirani.

Dečki poput Pavla, pretendiraju da jednog dana postanu olimpijski predstavnici, kojih, da podsjetimo, u streličarstvu nemamo već više od dva desetljeća. Još od Zorana Matkovića, Varaždinca, koji je na OI u Moskvi ’80-e predstavljao Jugoslaviju.

Hoće li se nešto doista promijeniti, ostaje nam za vidjeti.

Naslovna fotografija preuzeta s platforme pixabay.

?>