Hrvatski hrvatski

“Došli smo ovdje…” – izjavio je bio u Vukovaru jedan od najobrazovanijih hrvatskih političara, hrvatski predsjednik. U svježoj novogodišnjoj poruci spomenuo je razočarenje naroda stanjem u Hrvatskoj. Ispravno bi se hrvatski trebalo reći: “Došli smo ovamo…” A opravdano razočarenje stanjem ispravno se kaže i piše razočaranje. Na drugoj strani lepeze nepoznavanja jezika može se naći izjava traljavo školovanog klinca koji bi rekao: “Cest is the best ful je super kul evenata! Vau!” Negdje između nalaze se one mase govornika hrvatskog koji ne znaju upotrijebiti predbuduće vrijeme, zamjenice za neživo sklanjaju kao da označavaju živo, ne znaju izgovoriti glasove standardnog jezika, ne znaju naglašavati riječi itd. Kamo bismo na toj lepezi smjestili stručnjaka koji u televizijskoj emisiji posvećenoj jeziku tvrdi da se vlastita imena kao Ante ne sklanjaju, ili lektore koji iz teksta nastoje izbaciti svako da, usprkos činjenici da je to najčešći veznik u dobrome hrvatskom književnom jeziku, ili one koji reklamiraju sok koji se “pravi iz voća”, ili one koji u novinskom naslovu pišu enklitike čak iza zareza…

Način govora spomenuta tinejdžera postaje ozbiljniji problem kada se pojavljuje u medijima, a pojavljuje se sve češće, kako u istupima medijskih starova tako i u govoru selebritija, ali i svakoga drugog tko dobije svoj šou-tajm. Reklo bi se da tu leži razlog, možda i opravdanje za nedavni prijedlog nacrta Zakona o javnoj uporabi hrvatskog jezika ponikao iz krila Matice hrvatske. Pokušali bismo se ovom prilikom distancirati od već gotovo četvrtstoljetnog čišćenja hrvatskog od srpskih riječi, pri čemu je standardni hrvatski bitno osiromašen, a ponekad i doveden do nakaradnosti, pa ćemo smatrati da su razlozi te vrste bili manje prisutni u artikuliranju nacrta Zakona od spomenutih boleština jezične prakse.

Imamo premalo prostora da bismo mogli komentirati sve dijelove nacrta Zakona, ali možemo spomenuti nekoliko (dodatnih) činjenica koje govore o njegovoj opravdanosti:

Hrvatska je već danas preregulirana zemlja u kojoj se stvara privid da se nikakav kriminalni čin ne može adekvatno kazniti ako nemamo poseban zakon, lex specialis. U SAD-u imaju puno manje zakona, a kriminal se (i onaj privredni, financijski) kažnjava strože nego kod nas. Ako se vrlo malen postotak hrvatskih građana zna služiti ispravnim hrvatskim jezikom, što se postiže Zakonom? Svi će se građani kažnjavati? Kako to provoditi? Ustanovit će se posebna jezična policija, nešto poput financijske? Zar nemamo previše birokracije koja se uglavnom bavi sama sobom? Nije beznačajno ni povijesno iskustvo SAD-a s prohibicijom – bila je donijela porast alkoholizma i kriminala. Ako danas svaki drugi govornik u našem javnom prostoru kaže biti će umjesto pravilnoga bit će (što se izgovara biće), a više od polovice lektora u tekstove unose greške umjesto da ih uklanjaju, ako službeni jezični savjetnici u javnom prostoru koriste loš hrvatski, onda se nešto zaista mora poduzeti. Ali prilično je jasno da to nije ni jezična policija niti jezični lex specialis. Da bismo se jezikom koristili na ispravan način, moramo ga poznavati. Tome ne pomažu različiti pravopisi koji svojim tvorcima doduše donose dobar profit, niti proganjanje srbizama kao glavni cilj hrvatske lingvistike i obrazovanja. Potrebno nam je valjano obrazovanje – sine ira et studio – škola u kojoj će se pouka iz jezika temeljiti na dobrim tradicijama hrvatske književnosti poput one kakvu predstavljaju djela Matoša, Ivane Brlić-Mažuranić, Krleže i nekolicine suvremenih hrvatskih književnika. Zadatak je krajnje ozbiljan, nimalo bezazlen i lak jer već imamo generacije učitelja hrvatskog jezika koji hrvatski govore i pišu nedopustivo loše.