Hrana i emocije

Ponekad osjećamo žudnju za točno određenom hranom. Najčešće se spominje žudnja za slatkim tj. čokoladom. Nju smatramo „kraljicom“ svih žudnji.

Čokolada sadrži istu tvar koju mozak stvara dok osjećamo ljubav, feniletilamin. Ipak, najčešće ovisnice o čokoladi su žene. To proizlazi iz toga što su ženama vrlo važne emocionalne veze i ljubav, a čokolada u njima budi osjećaj da su sretne i shvaćene. Hormonske promjene u menstrualnom ciklus također potiču želju za čokoladom. Čokolada je u tome slučaju antidepresiv, kratak, ali sladak.

Možemo osjećati želju za mliječnim proizvodima, najčešće kada smo tjeskobni. Mlijeko je dobar stari antidepresiv kojeg najčešće dajemo djeci prije spavanja. Poznati je lijek za umirivanje, ali i privremeno dizanje energije jer sadrži laktozu.

Kada smo napeti biramo grickalice kako bi svu napetost i gnjev iskalili na hrskavom zalogaju. Prejedanje grickalicama, s druge strane, uzrokuje depresiju i frustraciju.

Kaže se da ako volite začinjenu hranu, vjerojatno pikanterije tražite i na poslovnom i ljubavnom planu. Svaki put kada pojedemo nešto toliko ljuto da osjetimo bol mozak izlučuje kortizol koji struji tijelom i suzbija bol. Ljuto djeluje kao privremena anestezija.

Zabava je jedna od ljudski potreba, osjećaj energičnosti i živosti. Kada tu potrebu potiskujemo javlja se žudnja za orašastim plodovima. Oni stvaraju kemijske tvari u mozgu koje donose užitak. Bogati su masnoćom koja prikriva osjećaj usamljenosti.

Ako nam se javlja želja za kruhom ili tjesteninom vjerojatno nam fali ugode i umirivanja. Ankete su pokazale da ljude miris kruha podsjeća na djetinjstvo. Najčešće nam se takav obrok jede kad smo pod stresom jer tada mozak šalje signale da smo u opasnosti.  Mi tražimo spas u ugljikohidratima.

Kada žudimo za zagrljajem ili nježnošću, posežemo za kolačima i keksima. Njihova je mekana struktura kao jestivi zagrljaj. Oni su najčešća hrana koju smo dobivali za nagradu npr. nakon pospremanja sobe ili pisanja zadaće u djetinjstvu.

Ako nam se jede mesna hrana mozak nam signalizira da ne unosimo dovoljno kalorija. Masna hrana se najduže zadržava u želucu te ispunjava „prazninu“. Strah od praznine osjećaju ljudi čiji život nije smislen ili nema svrhu. Takvi se ljudi plaše samoće ili prihvaćanja promjena. Svoje strahove utišavaju punjenjem želuca. (Izvor: http://5portal.hr/vijesti_detalj.php?id=5022 )

Žudimo za hranom u nastojanju da uspostavimo ravnotežu i unutarnji mir. Uvijek nas upućuje na hranu koja odgovara potisnutim intuitivnim osjećajima. Emocionalna glad se razlikuje od one tjelesne. Takva glad javlja se brzo i budi želju za točno određenom hranom. Započinje u ustima i neodgodiva je. Najčešće je povezana s nekom našom uznemirujućom emocijom ili neugodnom situacijom. Glad ne prestaje ni kad smo siti, ako emocije nisu. Nakon prejedanja najčešće osjećamo krivnju zbog konzumiranja previše hrane.

Vjeruje se da obiteljski obroci znače zajedništvo i jednakost među članovima grupe ili obitelji. Primjer za to je hrana na karminama, proslava različitih praznika i blagdana  uz određene jelovnike. Različita kultura je u novije doba prisutna u svakoj zemlji i  pridaje joj se sve više pozornosti. Sve zemlje imaju vlastitu kulturu koje se međusobno jako razlikuju, no ponekad se razlike jedva primijete. Važno je znati da se s kulturom ne rađa već da se ona uči, od rođenja do kraja života.

Konzumiramo hranu svaki dan, više puta dnevno, sami ili u društvu. Biramo namirnice prema emocionalnom raspoloženju, prilici ili gladi. Transformiramo i spajamo namirnice umijećem kuhanja. Sve rjeđe jedemo sa svojom obitelji, ali tijekom blagdana još uvijek većina nas sjedne za stol sa svojim najbližima. Zajednički obrok je puno više nego zadovoljavanje gladi. To je posebno zbližavanje na koje su pozvani samo odabrani. Majka spremajući ručak, najčešće samo namirnice koje volimo, pokazuje ljubav i pažnju pokušavajući nam stvoriti ugodu. Otac, obično na čelu stola, pazi da su svima pune čaše i bira teme za razgovor koje u svima bude veselje i želju za komunikacijom. Braća i sestre, iako su možda već odrasli ljudi, sjedeći u toj atmosferi ponovno poprimaju ulogu djece. Iako staromodno i sve rjeđe, ponekad je najbolje jesti u obiteljskoj atmosferi, u kojoj je hrana najvažnija i nevažna istovremeno!