Hodala je pola metra iznad zemlje, Kojoti

Spoiler alert! Možda ćete se razočarati. Možda vam se zbilja neće svidjeti ono što ću sada reći. Ne, nema veze s Game of Thrones (sorry) i svim tim uzbuđenjem koje vlada ovih dana oko te serije. Iskreno, pokušala sam ju gledati jednom. Prvu epizodu. Uspjela sam pogledati prvih par minuta jer mi je bio slab internet. I to je to. Tu je stalo. Tko zna, možda ju pogledam nekada. Kada će mi internet biti jači. I bolji. Do onda, ostajem pri serijama koje traju nekih 25 minuta, ilivam taman onoliko dugo da moj internet uspije to učitati. Nego, koji je moj spoiler alert! Znači ovo što slijedi nije reklama za pivu. I sva mišljenja su isključivo moja i samo moja. Što se dogodilo?

Prošli tjedan ja tako dođem na faks i počnu neka šuškanja oko pive. Naćulim uši, izoštrim vid (koliko mogu, već je tako i tako u banani) i 5 minuta poslije, sjedim u dvorani s povezom na očima i pokušavam pogoditi koju pivu pijem. I onda šok. Nevjerica. Razočarenje. Sve pive su međimurske. Da me ne shvatite krivo, ne mislim ja ništa loše s time, dapače, jedna je bila odlična! Ali do problem je došlo jer sam ja zapravo  prvi put čula za te pive. Za ta imena.  Lepi dečki Kaj-el. Lepi dečki Mina. Waitapu i hešteg #WAITAPU se vraća, jer Đavo mi je šapnuo – plovi, pa smo zaplovili. Zapravo, ta piva se vratila 2018. godine, ali meni je ovo sada bio prvi susret s njom, pa pravimo se, priče radi, da se vratila tek sada. Bilo je još nekih piva. Zbilja ih nisam zapamtila, ali i one su imale primamljiva imena. Drugi zanimljivi dio od sveg tog iskustva je to što sam ja uspjela probati samo dvije pive. Jedna me oduševila, druga nije. A glavno pitanje dana je koje sam pive zapravo probala i koja me ono oduševila? Da. Primjećujem poveznice s pričom o Pepeljugi, ne brinite. Ali svjesna sam da možda nikada neću saznati odgovor na to pitanje. Nikada. Nikada. Nikada. Da, to je bio moj spoiler alert. Da ovo nije reklama za pivu. Čisto da se ne razočarate i pitate Gdje je ono nestala piva usred teksta?

Ja sam nekako postala osoba za kavu. I sada službeno mogu reći ajmo na kavu i zapravo zbilja piti kavu. Opsjednuta sam i s čajem. Ali ne mogu doći i reći ajmo na čaj. Nije nekako prirodno. Nego, zašto ja spominjem sva ta divna pića? Zapravo želim spomenuti kave. Sada mislim na one kave na kojima se pije i čaj, cedevita, Nescafe od vanilije, pelin, kakao, bijela kava, mineralna, bambus, ma što god vam srce poželi. Jer nekako je na kraju uvijek do razgovora, smijeha, kolutanja očiju i tračanja (svi tračamo, to je prirodno). Ono što je posebno zanimljivo kod takvih kava jest da se uvijek žalimo. Na nešto. Na nekoga. Na situaciju na poslu, u društvu. Na količinu/nekoličinu gradiva za prezentaciju/seminar/kolokvij/ispit. Na oblik pjene u kavi. I da li se radi o srcu ili breskvi. Čak je i Petersen, ilivam predsjednica uprave Carlsberg (oh, slučajnosti li, evo opet pive) rekla kako se mi u Hrvatskoj volimo žaliti. I razmišljam sada koliko vremena u danu provedem u žaljenju. I da li je to uopće vrijedno. Eto, žalila sam se i na pivu jednu koju sam probala i nije mi odgovarala, stvarno uvijek nađemo nešto!

Ne znam zapravo jesmo li svi mi svjesni koliko korisnih informacija se razmijeni na kavi. I koliko je nekada potrebna ta rupa od ravno 90 minuta između predavanja. Znate ono, da se ispušete. Da pijuckate kavu/čaj/Nescafe/nešto četvrto i izbacite sve one sakupljene negativne emocije. Da uzmete mali predah. Od svega. Posebno od ljudi, ali možda je to samo do mene. Čak i u Grčkoj konstantno govore Everybody should take the time for a coffee. Kao i ono da svatko mora pronaći svoj kefi. Ilivam sreću ako prevedemo doslovno. Meni osobno to znači strast, ali opet, možda je to do mene. Zapravo, sviđa mi se zamisao da svatko to definira na svoj način. Tako je zabavnije. Nego. Što pokušavam reći? Možda se volimo nekada požaliti. NEKADA. Ne stalno kako svi obično vole reći. I možda volimo uzeti vremena za pauzu. I možda volimo uzeti vremena za kavu ili nešto drugo od onog dugog već navedenog popisa. Ali to možda nekada dobro dođe. Možda. Zapravo, sasvim sigurno, ali da ne bude bilo da zagovaram samo jednu stranu. Nekada je potrebno sjesti i odmoriti. Odmoriti glavu od teških/ozbiljnih/službenih tema. Zabaviti se žaljenjem na ona sjedišta u Merlinsu koja nemaju naslonjač. Razmijeniti priče, doživljaje, sjećanja. Ispuhati se da možemo normalno funkcionirati ostatak dana. Nije uvijek do žaljenja. Samo je do razgovora. I kave. And everybody should take the time for a coffee.