Hoće li me znatiželja ubiti?

Umjesto da pišem završni rad, sjela sam uz Deezerovu chill playlistu za svoj laptop i odlučila pisati tekst. A čak mi to nije zadatak za kolegij, impresivno. Dakle nešto sa mnom stvarno nije u redu. Posljednjih dva tjedna razbijam glavu što ću učiniti sa svojim životom.

A ja i dalje ne znam. Prije mjesec dana sam htjela biti knjižničarka, a danas političarka. Odnosno posljednja dva tjedna. Osjećam kako mi se gastritis vraća što vidim kao znak da se nešto loše sprema. E pa, to je očito ta ideja. Sjela sam i plakala nakon rezultata izbora. Čvrsto sam odlučila ne komentirati politiku s osobama koje nisu izašle na izbore. Jer smo opet odabrali isto. Govorim iz perspektive vlastite, Varaždinske županije. Uz neprestanu dreku o tome kako nam je loše mi izabrasmo isto. Štaš!

Ovaj se tekst uvelike razlikuje od onoga što bih smjela objaviti u lokalnom mediju. Prvo, nitko ne treba studenticu, samoprozvanu kolumnisticu koja sjedne jednom u kvartalu napisati neki tekst. Drugo, lokalnom big bossu se ne bi svidjelo da vidi kako kažem da smo loše odabrali. Tu je početna točka moga ogorčenja. Sanjam o slobodi medija neovisnoj od lokalnih vlasti. Plaće su mizerne, uvjeti loši, kao i sam status novinara. Pitam se gdje onda početi novinarsku karijeru, ako je uopće želim imati. Doživjela sam mijenjanje tekstova do neprepoznatljivosti, potplaćenost i neugodnu atmosferu na poslu. Bilo je dovoljno dva tjedna real joba da se počnem preispitivati želim li to uopće raditi. Kako će se stanje u mediju promijeniti ako a) ne mijenjamo šerife, b) vlasniku medija odgovara ovakvo stanje kakvo jest. Je li uistinu bitno to što mu redakcija više liči na PR ured nego na novinarsku redakciju? Pa vjerojatno ne.

I tako sam osjećala grč brojeći glasove pretprošle nedjelje. Žudim za mladim glasovima i idejama. Žudim za konstruktivnim razgovorima o našoj budućnosti. Jesam li luda što danonoćno čitam knjige, romane i publicistiku, i upijam što stignem? Imam osjećaj da stojimo na mjestu jer se bojimo krenuti naprijed, k novim idejama. Koje dolaze otkuda? Iz jednog lokalnog lista teško. Ali to svakako ne znači da ga ne treba čitati.

Odgovor je iz knjiga.

Znatiželja. Mislim da je to najsnažnije oružje koje mladi mogu imati. A i otpornost na alkohol također dobro dođe.

Voljela bih spomenuti i novinu koja je stara tri tjedna, ali je vjerojatno prošla ispod radara svakodnevnih vijesti. Marijana Bijelić, docentica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, osnovala je udrugu Hrvatski radikalnofeministički pokret. Čitajući o tome u dnevnim novinama naišla sam na nekoliko zanimljivih ideja. Zalažu se za zabranu pornografije. Bilo koje vrste. Zanimljivo. Idemo dalje. Zabrinjavalo bi se surogat majčinstvo i prostituciju. A neki kažu da je feminizam napravio svoje.

Volim misliti kako živimo bolje nego ikada. To tvrdi i Rutger Bregman, a Harari je prije nekoliko godina napisao kako se čovječanstvo više ne mora bojati epidemija jer jedini način da nešto takvoga nastane bilo bi moguće samo iz ljudske ruke. Ipak, seksizam nekako ne popušta. Tako je na izbornom listiću pisalo „za izbor gradonačelnika/načelnika“ iako smo imali dvije kandidatkinje za gradonačelnicu. Dok neki troše riječi uvrede na tekstove o radikalnofeminističkom pokretu, mene zanima gdje je zapelo s osnovnim stvarima. Recimo jednakim plaćama ili jednakim ophođenjem u oba spola. Da kad na placu kupim 10 kilograma paprike ne čujem komentar „kak buš nosila dečka na sebi ak nebreš papriku“. Ha – ha, izurlala.

Volim misliti da uvijek može bolje. Da može bolje u bilo kojem pogledu ljudskih prava. Da ne gledam dječaka Roma kako prosi dok se u subotu na korzu ispija kava. Trebao bi doma piti kakao i učiti, gledati jutarnji program za djecu. Puno je stvari potrebno promijeniti prije nego zatvorimo oči pred drugima. Veće sudjelovanje u demokraciji je jedna od stvari koju treba promijeniti.

Pa tako kopam po varaždinskim udrugama i razmišljam u koju se učlaniti, gdje volontirati i što studirati kako bih ovaj svijet, ili barem grad učinila boljim mjestom. Jer nije niti svo znanje u knjigama, ali knjige zadiru gdje mnogi ne žele da tražite svoju bistrinu.

I tako se nerviram već dva tjedna što napraviti od svog života, znajući da imam samo dvije stranice napisane svog završnog rada.