Hereditary (2018.) – Najbolji horor godine?

Svake godine bombardirani smo mnoštvom jednostavnih i prolaznih filmova. Filmova koje pogledamo jednom iz čiste znatiželje i koji ne ostave apsolutno nikakav dojam na nas te nam više nikad ne padnu na pamet. Ovo je ponajviše slučaj za filmove horor žanra. Nemaštovita radnja, „zastrašujući“ zlikovac i hrpa jednodimenzionalnih i nedovoljno razrađenih likova koji ubrzo postaju samo hrpa žrtava dotičnog zlikovca. Naravno, u sve to je nabacana gomila „jumpscareova“ koji su predvidljivi kao i radnja filma u kojem se nalaze. No na sreću svih ljubitelja dobrog horora, uvijek postoje iznimke.

Ovdje u priču ulazi „Hereditary“, koji svojom radnjom, kinematografijom i glumačkom postavom ruši sve ono što smatramo dosadnim i predvidljivim u svijetu strave i užasa. Redatelj Ari Aster ovim je filmom dokazao da još uvijek ima prostora za nekonvencionalne horore, koji će se isticati u gomili „slashera“ i priča o demonima ili zlodusima. Upravo će se takvi i pamtiti.

U svojoj suštini, „Hereditary“ je priča o gubitku i patnji jedne obitelji. Ovo nam je jasno od samog početka, kada upoznajemo članove četveročlane obitelji koji se spremaju za sprovod. Steve (Gabriel Byrne) budi svog sina Petera (Alex Wolff) i kćer Charlie (Milly Shapiro) te ih odvodi do auta, gdje ih čeka njihova majka Annie (Toni Collette). Zajedno odlaze na sprovod njezine majke. Cijela ova sekvenca snimljena je na jedinstven i dinamičan način, te već ovdje vidimo količinu pozornosti koja je posvećena strukturiranju svakog kadra.

Ovaj način snimanja spojen je sa suptilnom glazbenom podlogom, koja gotovo instantno stvara osjećaj nelagode i nemira, iako ni sami nismo sigurni zašto. Kako se radnja razvija i  napreduje, glazbena podloga sve se rjeđe koristi, te upravo zbog toga postaje još efektivnija. No,  impresivno kadriranje scena i ozvučenje istih ni na trenutak ne skreću pozornost s obitelji koju pratimo.

Zasigurno najistaknutija i najimpresivnija je Toni Collette kao Annie. U potpunosti nosi svaku scenu u kojoj se nalazi, a njezin talent uistinu dolazi do izražaja u nekoliko scena kroz film koje ne želim „spojlati“ zainteresiranima. No, vjerujte mi, znat ćete na što mislim. Collette je naizgled s lakoćom prikazala slomljenu i ožalošćenu ženu, punu sumnji i kontradiktornih osjećaja. Iako se očajnički trudi održati stvari pod kontrolom (što se očituje i u njezinom poslu izrađivanja detaljnih minijatura), Annie polako propada dublje u očaj i tugu. Kako se radnja razvija užitak je pratiti postepenu evoluciju (ili devoluciju) njezinog lika. S druge strane, realan i većinom smiren Steve bio je savršen kontrast njezinog krhkog i na trenutke nestabilnog lika. Sama činjenica da o Byrneovoj izvedbi nemam puno za reći govori o tome koliko je dominantna Toni Collette bila u svojoj. Naravno, Byrne je sasvim korektno odradio svoj dio.

Ostatak ove obitelji, Peter (Alex Wolff) i Charlie (Milly Shapiro) također su većim djelom ostavljeni u sjeni Colletteina lika, iako vrijedi istaknuti da je Alex Wolff imao nekoliko samostalnih scena u kojima je pokazao svoj talent. Njegov lik najviše dolazi do izražaja upravo u scenama gdje je obitelj na okupu, kada imamo priliku vidjeti sjajnu dinamiku koju ima s Toni Collette. Milly Shapiro kao uistinu jeziva i neobična Charlie bila je sjajna, iako njezin lik s vremenom izgubi svoje mjesto u cijeloj priči.

Ranije sam naglasio da „Hereditary“ ruši ustaljene elemente tipičnog horora, a to je najupečatljivije u načinu na koji odrađuje klasične strašne ili šokantne scene. Za razliku od mnoštva drugih filmova, „Hereditary“ razvlači i namjerno produljuje ovakve scene, bez ikakve glazbene podloge, samo gledatelji i situacija od koje ne mogu pobjeći. Potpuno svjesno i s namjerom uzima dovoljno vremena da stvori željenu atmosferu. Upravo u ovim scenama glumačka postava briljira. Isto tako zna koje scene je bolje ne prikazati, već gledatelje natjerati da se oslone samo na ono što čuju dok kamera ostaje fokusirana na neki drugi objekt. Kombinacija ovih postupaka savršeno je iskombinirana u raspletu priče, gdje stvara poseban osjećaj nelagode kakav mali broj današnjih modernih horora može stvoriti.

Ovo je jedan od rijetkih horora koje se isplati gledati više puta, jer tek nakon prvog gledanja možemo se u potpunosti koncentrirati na kvalitetu scenarija, u kojem je gotovo svaka rečenica značajna i služi za daljnji razvoj ili objašnjenje priče koju pratimo. „Hereditary“ je nešto novo, nešto drugačije i definitivno nešto što vrijedi pogledati.