Gordana Kovačić: „Spikerski govor predstavlja kulturnu vrijednost i kulturno blago koje treba čuvati“

Dobra govorna izvedba oduvijek je bila temelj uspješne komunikacije. Uloga spikera kao govornih modela neprocjenjiva je u medijskom prostoru. Hrvatska radiotelevizija kroz povijest je iznjedrila brojne vrhunske spikere koji su svojim glasom i dikcijom i sami postali svojevrstan medij u elektroničkim medijima, štoviše institucija u instituciji javne radiotelevizije. Zbog načina na koji su javnosti iznosili vijesti i sadržaje iz kulture i umjetnosti bili su izuzetno cijenjeni u javnosti, a tako je i danas. Vrhunska spikerica HRT-a, Gordana Kovačić, svojim prepoznatljivim glasom svakodnevno sudjeluje u programu javne radiotelevizije. Čita vijesti, najavljuje klasičnu glazbu, interpretira poeziju, čita filozofske oglede, putopise, književne eseje…

Prije pet godina Kovačić je pokrenula digitalnu platformu Poetski tren koja promovira suvremenu hrvatsku poeziju i umjetnost. U vremenu u kojem dominiraju vizualni i kratkotrajni sadržaji, Kovačić njome dokazuje da moć i ljepota izgovorene riječi mogu biti jednako snažne i inspirativne. Prije toga se potvrdila kao sjajna jazz-pjevačica, no to nije sve. Mnogi ne znaju da se iza njezinog vibrantnoga glasa krije i jedan posve drugi profil, znanstveni, a i taj je vezan za glas. Naime, doktorirala je logopediju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i usavršavala se na Institutu za fonetske znanosti Sveučilišta u Amsterdamu. Najviše je zanimaju vokalna higijena, glas vokalnih profesionalaca, vokalni zamor i akustička analiza glasa o čemu je objavila sveučilišni udžbenik i 30-ak znanstvenih radova. Svi ovi talenti, znanja i vještine bili su povod razgovoru s dr. sc. Gordanom Kovačić.

Možete li na početku reći tko su spikeri? Naime, mnogi misle da su spikeri svi oni koji govore u mikrofon.

Da, da. To se često događa pa hajmo to odmah razbistriti. Spikere ćete lako prepoznati prije svega po njihovoj boji glasa koja je vrlo posebna i vrlo privlačna. Njihovi su glasovi voluminozni, puni, zvonki i kultivirani, uobičajeno nešto nižeg tona. Zatim je tu besprijekorna dikcija, a to označava jasnoću izgovora svih glasova, uz razlikovanje glasova č-ć, te dž-đ u izgovoru. Spikeri govore hrvatskim standardnim jezikom. Ostvaruju sva četiri naglaska i pravilno ih upotrebljavaju, također i zanaglasne dužine. I konačno, čitaju naglas razne vrste tuđih tekstova prilagođavajući pritom svoju govornu realizaciju funkcionalnim stilovima, žanru, programu, publici… To podrazumijeva visoku stručnu spremu poželjno iz znanosti koje se bave govorom i jezikom ili drugih društvenih i humanističkih znanosti, visoku razinu opće kulture, orijentaciju na trajno učenje i usavršavanje, poznavanje suvremenih medija, informatičku pismenost. Spikeri su vrhunski govorni profesionalci od kojih možete učiti ispravno govoriti. Stručnjaci koji se bave proučavanjem govora znaju reći da spikerski govor i sam predstavlja kulturnu vrijednost i kulturno blago koje treba čuvati.

„Može li baš svatko biti spiker? Ne može.“

Kako biste opisali ulogu spikera u medijima?

Smatram da svaki medij koji drži do sebe treba angažirati spikere. Kadgod i gdjegod je potrebno postići vjerodostojnost, uvjerljivost, potpun prijenos informacija koje će slušatelju biti jasne, razumljive i pamtljive, treba angažirati spikere. Istraživanja su pokazala da se informacije iznesene ugodnim glasom i jasnom dikcijom bolje pamte nego kada ih iznosi govornik promukloga glasa ili loše dikcije. To su šumovi u kanalu koji ometaju slušanje, odvlače pažnju slušatelja sa sadržaja, mogu čak iritirati i razumljivo je da se u takvim uvjetima informacije teže prate i upamćuju. Znalačko čitanje teksta također je bitno jer logičnom interpretacijom omogućujete slušateljima i gledateljima lako i ugodno praćenje sadržaja koji se iznosi, njegovu kognitivnu obradu i upamćivanje. Informacijama koje iznosi spiker ljudi vjeruju. Dakle, uloga je spikera u medijima vrlo važna.

Može li se lijep i jasan govor naučiti ili je to prvenstveno stvar talenta?

Govorenje se kao i svaka druga radnja može kultivirati. Svatko može poboljšati svoj glas i izgovor što je dobro. Zato postoje stručnjaci. To su logopedi, a možete se obratiti vokalnim pedagozima i fonetičarima. No može li baš svatko biti spiker? Ne može. Može li baš svatko biti glazbenik, baletni umjetnik ili rukometaš? Ne može. Nešto dobivate rođenjem, nešto spontano usvajate odrastajući, ali nešto se mora svjesno i savjesno učiti i usavršavati. Mislim da je kod spikera ono što dobivate rođenjem vrlo važno, ta čarobna glazbena kutijica, grlo, glasnice, pa građa vokalnog trakta koji određuju tu posebnu boju glasa, zatim superiorna motorika govornih organa, neuromuskularna koordinacija, dentalni status o čemu ovisi preciznost i jasnoća izgovora, dikcija. Naravno, sve je to uzalud ako ne govorite hrvatski standardni jezik i nemate rečeničnu logiku. Uzalud je i ako poštujete standardnu govornu normu, imate logičnu interpretaciju, imate sjajnu dikciju, ali glas vam je slabašan, kriještav ili nazalan, ili pak imate učestale respiratorne probleme zbog neke bolesti što se odražava na govorno disanje i boju glasa… Mnogo se toga mora poklopiti u skladnu cjelinu.

„Čovjeku treba čovjek, dakle, autentičan ljudski glas.“

Postoji li razlika u načinu interpretacije govora u radijskom, televizijskom i digitalnom formatu?

Spiker po definiciji čita razne tekstove i prilagođava svoju izvedbu sadržaju koji čita. To je bitno naglasiti – sadržaj. Poeziju ćete jednako čitati, odnosno interpretirati u bilo kojem mediju kao što pjevač svoje pjesme jednako pjeva u radijskom studiju ili u televizijskom ili na koncertnoj pozornici. Pjeva ih najbolje što umije. Primjer su i reklame. Istu reklamu čujete i na radiju i na televiziji i na nekoj društvenoj mreži, s istim glasom. Tako i spiker radi svoj posao, u svakom mediju. Dobar glas je dobar glas. Dobra dikcija je dobra dikcija u svakom mediju. Dobro čitanje je dobro čitanje. Danas u doba intermedijalnosti i multimedijalnosti, govorne izvedbe spikera izlaze iz medija u kojem su prvotno nastale i učitavaju se, postaju sadržaj i drugih medija tako da nema govora o različitom spikerskom govoru s obzirom na medij nego s obzirom na vrstu teksta, žanr. Spiker je govorni profesionalac koji sve to može iznijeti. To mu je u opisu posla.

Kako vidite budućnost spikerske profesije u svijetu gdje se sve više koriste automatizirani glasovi i umjetna inteligencija?

Smatram da će spikeri uvijek biti potrebni i da će ta profesija opstati. Mislim da umjetna inteligencija može zamijeniti ljudski govor ondje gdje je taj govor sveden na puko izricanje informacija poput čitanja telefonskog imenika, čitanja recepta, uputa za uzimanje lijeka, glasa koji vam u liftu govori na kojem ste katu, ali onda kada od govora očekujete više, ekspresiju stavova, osjećaja, raspoloženja, umjetničku vrijednost…tu umjetna inteligencija ne može konkurirati živom organizmu. Spiker se u trenu može početi vješto igrati prozodijskim sredstvima i razbarušiti svoju interpretaciju, u čitanju promijeniti dijalekt, boju glasa, jakost i visinu tona u izmjeni neupravnog i upravnog govora, ili ako se želi dočarati dijalog… Mislim da bi angažman umjetne inteligencije u književnoumjetničkim tekstovima ubio njihovu vrijednost. Ali nije li umjetna inteligencija konkurent mnogim zanimanjima? Pa evo, već i pjeva, ali je li to ono što nam može izmamiti emociju, zasuziti oči, nadahnuti nas? Pa ne baš. Sviđa mi se kako je nobelovac Paul Heyse odredio glas rekavši „Glas je čovjek“. Stvari su jasne. Čovjeku treba čovjek, dakle, autentičan ljudski glas. Glas je strahovito moćan instrument, ali i strahovito osjetljiv i krhak.

„Karakter, temperament, sve se to zrcali u glasu.“

Na što mislite kada kažete da je glas krhak? Zar se može slomiti?

O da. Doslovce se može slomiti. O tome bismo mogli čitav dan razgovarati. Ako vam kažem da glas odražava vaše najdublje Ja, vaš identitet, vaše samopoimanje, vaša čuvstva…tada vam postaje jasno. Karakter, temperament, sve se to zrcali u glasu. I svaka promjena, da ne kažem poremećaj, odrazit će se na glas. To su neke unutarnje sile. Mogu biti toliko snažne da izazovu velike promjene u glasu, učine ga slabim, vrlo promuklim ili pak izazovu potpun gubitak glasa. Te promjene nazivamo psihogenim disfonijama i afonijama. Ali jednako je glas osjetljiv i na one vanjske sile, zapravo izvanjske utjecaje, naprimjer na kvalitetu zraka koji udišete, temperaturu i vlažnost. Sve to izravno djeluje na sluznicu glasnica, kao i hidracija organizma. Bitna je vokalna tehnika, način korištenja glasa, je li on ispravan ili neispravan. Prenaprezanje glasa bilo da se radi o predugom govorenju ili pjevanju, ili pak jako glasnom glasanju, naprimjer u buci, također čini štetu glasnicama jer one su nježne i osjetljive strukture. Kako vidite, glas reagira na čitav niz „izazova“. Ali i sama ta situacija promijenjenog glasa, bilo da je postao promukao, oslabljen, neobičan ili se u potpunosti izgubio, vraća nam se nazad i utječe na naše emocije, samopoimanje, samopouzdanje… Jer utječe na našu svakodnevnu funkcionalnost i na način na koji nas drugi doživljavaju zbog takvoga glasa, a o radnoj učinkovitosti, što osobito dolazi do izražaja ako se bavite poslom koji se temelji na upotrebi glasa, da ne govorimo. U tom slučaju najviše stradaju pjevači, glumci, spikeri, no tu su i učitelji i svi drugi predavači, odgojitelji, novinari i voditelji, glasnogovornici, svećenici, političari… Glas nas određuje. No i mi određujemo glas. I igra je to bez granica. Kako bilo, svi bismo se trebali dobro osjećati u svom glasu. I možemo.

A kako to postići?

Ponajprije vokalnim osvještavanjem. Ono započinje slušanjem glasova, tuđih i vlastitog. I treba se informirati i učiti, čitati provjerenu literaturu, onu iza koje stoje stručnjaci. Barem danas nije teško doći do informacija. Dobro je konzultirati se sa stručnjacima, od vokalnih pedagoga i logopeda do fonijatara i otorinolaringologa. Internet pruža bezbroj informacija, ali treba ih pažljivo odabrati i osloniti se, ponavljam, na provjerene informacije, iz pera stručnjaka. Na engleskom jeziku postoji velik broj knjiga iz područja glasa pisanih stručno, a i razumljivo prosječnom čitatelju, dok je na našem jeziku taj fond tanak.

Akustička analiza glasa vokalnih profesionalaca prvi je sveučilišni udžbenik o glasu na hrvatskom jeziku

No vi ste autorica jedne takve knjige, zar ne?

Da. To je knjiga „Akustička analiza glasa vokalnih profesionalaca“. Iz naslova već naslućujete da nije riječ o popularnoj knjizi. Iako je to prvi sveučilišni udžbenik o glasu na hrvatskom jeziku objavljen još 2006. godine, prvi dio knjige može biti poticajan i prosječnom čitatelju. Donosi opće spoznaje koje ne zastarijevaju. Drugi dio donosi prikaz istraživanja o vokalnom zamoru kod nastavnika čemu sam se duboko posvetila u svom znanstvenom radu i načela to područje istraživanja u nas.

Spomenuli ste vokalno osvještavanje. Jesu li Hrvati dobro osviješteni?

Nedovoljno. Poslušajte glasove oko sebe, u svom radnom okruženju, na javnim mjestima, na radiju, televiziji… Čut ćete svakojake glasove, zvonke, slabe, pune, piskave, baršunaste, nazalne, blještave, meketave, čvrste, voluminozne, visoke, niske, nježne, promukle, pušačke, hrapave, energične… Neki od ovih pridjeva su poželjni, neki manje poželjni, a neki nepoželjni. Živimo u kulturi vizualizacija. Bombardirani smo slikama. Od jumbo plakata, ogromnih LED ekrana u javnim prostorima, izloga, zaslona računala pa do zaslona mobitela u koje stalno buljimo. Česti su prikazi savršenih tijela kakva bismo sami trebali imati. Ili poželjeti. Ne ulazimo u vjerodostojnost tih slika. Većina ih je manipulirana raznim filterima i Photoshopom, to znamo. Ali rezultat je da je sve više ljudi manje zadovoljno vlastitim tijelom i izgledom pa sve više i više vremena provode s trenerima, nutricionistima, kozmetičarima, frizerima, plastičnim kirurzima… A glas? Kada ste vidjeli ijedan poziv, plakat, reklamu koja bi vam skrenula pažnju na glas, ponudila rad na glasu, popravljanje i šminkanje vašeg vokalnog imidža? Opet se vraćam na onu s početka razgovora, da je glas strahovito moćan. Moćan u uvjeravanju, poticanju, motiviranju, šarmiranju, zavođenju… I kolikogod neosviješteni o tomu bili, pod utjecajem smo glasova koje slušamo. Zato vrijedi raditi na vlastitom glasu, kultivirati ga. Logopedi specijalizirani za glas to odlično rade. A evo i jednog savjeta – pjevanje u zboru. Zborova ima posvuda, mjesnih, školskih, gradskih, crkvenih, amaterskih… Uz to što ćete vježbati i snažiti disanje i glas, uljepšati ga, učiniti izražajnijim i otpornijim, imat ćete priliku razgovarati sa zborovođom o glasu, podijeliti iskustvo s drugim zborašima, uživati u pjevanju, timskom radu i predivnim harmonijama, steći nove prijatelje, dobro se zabaviti i osjećati, pružiti onima koji vas slušaju zadovoljstvo, uživati u aplauzu. Naglasila bih da je zborsko pjevanje osobito korisno starijim osobama. Respiratorni trening i vježbe glasa povećavaju neuromuskularnu koordinaciju, a interakcija s drugim ljudima odagnat će usamljenost, anksioznost i depresiju.

Poezija kao spoj tradicije i digitalne kulture

A poezija? Je li i ona snažna i moćna? Već petu godinu uređujete digitalnu platformu Poetski tren koju ste sami pokrenuli. Svoje izvrsne interpretacije poezije spajate s likovnom umjetnošću i glazbom u novo djelo u formatu kratkog videa što objavljujete na YouTubeu. Spojili ste dva naoko nespojiva svijeta – poeziju i digitalnu kulturu. Jeste li zadovoljni? Jesu li se ispunila vaša prvotna očekivanja?

Da, ovo ste dobro istaknuli, dva naoko nespojiva svijeta. Poezija kao nešto sporo i tradicionalno, i digitalna kultura kao nešto brzo, novo. Ali spoj se pokazao nadahnjujućim. Poezija nije oskvrnjena, štoviše, oplemenjena je biranim likovnim djelima, umjetničkim fotografijama i autorskom glazbom uglavnom naših glazbenih umjetnika. Zapravo je teško reći što oplemenjuje što, jer sve se jednako snažno doima iako je polazište poezija. Sve je krenulo u lockdownu kad smo bili prisiljeni biti doma i htjela sam ljudima koji su vapili za kulturom ponuditi poeziju, ali na malo drugačiji način. Virtualna publika je to lijepo prihvatila. I evo, gotovo pet godina velik nas broj umjetnika i autora stvara trajnu vrijednost koju publika voli i prepoznaje što dokazuje dosadašnjih gotovo 128.000 pregleda. Tko kaže da za poeziju nema publike? Poetski tren iznijeli smo i offline u razne prostore od projekcija i razgovora u knjižnicama do kino-dvorana, i pred razne publike, od srednjoškolaca do starijih građana. Vrijednost i kvalitetu programa još na početku je prepoznalo Hrvatsko društvo pisaca s kojim je uspostavljena suradnja, a Grad Zagreb i Ministarstvo kulture program su novčano potpomogli temeljem javnih natječaja na čemu smo zahvalni.

A što je s pjevanjem jazza? Može li se uza sve to i pjevati?

Moram priznati, teško. Poetski tren se divno razvija i iziskuje sve više posvećenosti i vremena, a uz stalan posao to je baš velik izazov. Stoga sam pjevanje zamrznula. No i interpretacija poezije u kojoj dolazi do izražaja glas, njegova jakost i ton, intonacija, ritam, tempo, pauze, izražajnost…također je jazz.