Get Out – Unikatan prikaz rasnih stereotipa - Pressedan
Film

 Kao dugotrajan problem našeg društva, rasizam je često bio tema mnogih filmova, a pristupilo mu se kroz sve žanrove, od komedije do drame. Kao najbolje primjere obrade ove teme naveo bih western komediju Blazing Saddles/Užarena sedla (1974.), biografsku dramu 12 Years a Slave/12 godina ropstva (2013.) i dramu American History X/Američka povijest X (1998.). Upravo zbog činjenice da je ovo često obrađivana tema ne ostaje puno prostora za inovacije u pristupu. Ovdje u priču ulazi Get Out.

Film koji se smatra jednim od najvećih iznenađenja ove godine na unikatan je način problematizirao pitanje rasnih stereotipa. U svom prvom odmaku od komedije, Jordan Peele stvorio je fantastičan psihološki horor-triler koji gledatelje drži u stalnom osjećaju nelagode i nesigurnosti.

Kako bi postigao ovaj efekt, Peele mnoge scene snima u krupnom planu, ostavljajući dojam da netko sve promatra, a ubacivanjem suptilne glazbene podloge u određenim trenutcima dodatno naglašava taj osjećaj ugroženosti, ne oslanjajući se na korištenje predvidljivih ”jump scareova”. U postavljanju ovakvog ugođaja veliku ulogu igra i pametno napisan scenarij, pun suptilnih i gotovo neprimjetnih izjava koje izgovaraju likovi. Ove izjave, koje se isprva čine prolazne i nebitne, kroz film dobivaju na važnosti.

Sažetak je prilično jednostavan, djevojka dovodi svog dečka kući kako bi upoznao njene roditelje. Ovakav početak većinom nalazimo u komedijama, a na pamet mi pada Meet the Parents/Dozvola za brak (2000.). No sve sličnosti s komedijom nestaju u trenutku kada Chris (Daniel Kaluuya) zajedno sa Rose (Allison Williams) stigne do njezine obiteljske kuće. Tijekom boravaka u kući i interakcije s obiteljskim afroameričkim radnicima Walterom (Marcus Henderson) i Georginom (Betty Gabriel), Chris postepeno shvaća da nešto nije kako treba, a gledatelji zajedno s njim postaju sve više nervozni. Ovi osjećaji nesigurnosti i nervoze kulminiraju tijekom obiteljskog okupljanja, kada radnja filma poprima brži tempo i odlike psihološkog horora.

S obzirom da je ovo prije svega psihološki horor, njegov mogući uspjeh ili propast ovisi o mogućnosti glumaca da prenesu svoju nervozu, nemir, ugroženost pa čak i strah na publiku. To je primarno bio zadatak Daniela Kaluuye i smatram da je u tome uspio u potpunosti. Uspio je na uvjerljiv način prenijeti određenu dozu nervoze, ali bez prelaženja u paniku, koja bi poništila cijelu ideju filma da polako, ali sigurno prijeđe iz trilera u horor. Valja spomenuti i Allison Williams, čiji talent dolazi do izražaja nešto kasnije u filmu, no o tome ne želim previše otkrivati.

Problematizacija rasizma odrađena je suptilno, ali efektivno kroz dijaloge Chrisa i ostalih likova te igra važnu ulogu u filmu, iako nije primarno istaknuta kao tema. Konstantni osjećaj nervoze u nekoliko je navrata ublažen elementima komedije za koje je zaslužan Chrisov prijatelj Rod (LilRel Howery) s kojim se publika lako poistovjećuje zbog njegovog načina gledanja na cijelu situaciju.

Ovi trenutci komedije imaju dvostruki efekt jer, opuštajući publiku, stvaraju osjećaj sigurnosti koja je već u drugoj sceni potpuno izostavljena, kada se vratimo u Chrisovu situaciju. Dodatno, likovi Roseinih roditelja, Deana (Bradley Whitford) i Missy (Catherine Keener) Armitage odlično su osmišljeni, odglumljeni i predstavljeni publici. Njihovi likovi bili su vitlani za postavljanje ranije spomenutog ugođaja pa je na njima bio većinski teret realizacije Peelove ideje.

Kako bih sumirao ovaj film, mislim da je dovoljno reći da je jedinstveno iskustvo koje gledatelje od samog početka drži u stanju neizvjesnosti i nesigurnosti, a postaje još bolje ili gore (ovisno o tome s čije perspektive gledamo) tijekom drugog gledanja, kada smo svjesni u što smo se upustili od samog početka.

Završit ću citiranjem jednog prijatelja koji je nedavno gledao ovaj film: ”Ovako nešto još nisam gledao.”.

?>