Filmovi osamdesetih imaju barem dozu šarma, „ZG80“ nema ni kvalitetnu dozu humora

Dugo najavljivani film nije opravdao očekivanja. Loš humor provlači se samo kroz psovke dok se neodgojenim ponašanjem glumaca u izrečenim glupostima vrijeđa inteligencija gledatelja.

Svojevrsni prequel ‘Metastaza’, film ZG80 redatelja Igora Šeregija, najavljivan je kao jedan od najzanimljivijih i najduhovitijih navijačkih filmova. U kina je izašao početkom rujna 2016. godine. Radnja filma slična je stilu srpskih komedija iz 80-ih što je vidljivo već na samom početku filma gdje se Zagreb prikazuje sivo, tmurno i ružno uz jednu retro navijačku priču, a uzimaju se i dijelovi scena iz Beograda što daje dojam ondašnjeg vremena.

Glavne uloge imaju Rene Bitorajac, Marko Cindrić, Matija Kačan, Domagoj Mrkonjić, Filip Detelić i Marko Janketić. Oni su ujedno i pripadnici Bad blue boysa predvođeni Reneom Bitorajcem koji je nešto moderniji i uredniji od ostatka likova koji imitiraju „fudbalerke“ čupavim frizurama koje im nisu ni nalik. Iako nitko nije predstavljen osim predvodnika, sveukupno su loše nijansirani i određeni.

Njihov je zadatak da kao agresivna i motivirana skupina navijača krenu za Beograd na veliku utakmicu NK Dinamo – FK Crvena zvezda. Tamo ih dočeka jednako agresivna ekipa Delija gdje počinju sukobi na nacionalnoj razini. Trčeći od njih jednako ružno prikazanim Beogradom, BBB zvone na prva vrata stana kako bi se sklonili od maltretiranja. Iza tih vrata krije se klub s noćnim damama.

Odlaskom iz stana pojavljuje se i zvijezda Beogradskog kazališta Vesna Čipčić kojoj su oteli novčanik i izbijali šale na njezin račun do samog kraja filma. Dio te skupine odlazi na vrata gospođe koja glumi tetu jednom od njih, no ona ga na prvi pogled ne prepoznaje. Nakon što je shvatila tko je, ugostila ih je nakon čega je uslijedio cirkus. Čini se kako taj dio filma u kojem njezin suprug koji očigledno ima psihičkih problema te njihova kćer s kojom također nešto nije u redu, zapravo je autorovo ismijavanje tog, kako je u filmu prikazano, primitivnog društva.

Ovo zapravo nije priča o nogometu (jer se on gotovo ne prikazuje) već navijačima koji se i nakon izlaska iz tog stana suočavaju s protivnicima kako bi obranili ugled kluba u svakoj situaciji. Dalo bi se zaključiti kako u 90 minuta gledamo tim antipatičnih i neodgojenih pripadnika nekog kluba koji od prvog do posljednjeg kadra filma uglavnom psuju. Gledanjem se stječe dojam nasilnog humora, ismijavanja nečega što nije smiješno. Događaji koji se nižu jedan za drugim nemaju neki logičan slijed, već djeluje kao da je postojalo više ideja i sve ideje su stavljene u film na silu, zbog čega ostaje dojam kako se zapravo nije pretjerano radilo na priči.

Film sadrži veliku količinu nekonzistentnosti u odnosu na stvarne događaje i ljude, ostavlja dojam neuvjerljivosti te iritirajuće ponavljanje psovki, zbog čega film postaje već i naporan za gledanje. Iako je ovo trebala biti priča koja na humorističan način opisuje probleme mladeži u predratnoj Jugoslaviji, ona zapravo podcjenjuje i vrijeđa navijače Dinama samim time što ih predstavlja kao huligane, barem na ovakav način prikazan u filmu.