DRUŠTVO

Borba za prava žena i njihov položaj u društvu nikome nije strana tema. Svakodnevno slušamo raznovrsne primjere diskriminacije na radnom mjestu, sveučilištima, na ulici. Aktivisti se još danas u 21.stoljeću svakodnevno bore kako bi ostatku žena osigurali bolje položaje i prava, a neki nažalost idu u potpuno krivom smjeru i svojim činovima oštećuju zajednicu i pokret. Neki idu toliko daleko da ih brinu nazivi teorija, ‘seksizam’ u skladbama napisanim stotinama godina prije, a uz to žele veća prava, a ne jednaka.

S druge strane kovanice imamo zemlje poput Pakistana gdje su prava žena praktički ne postojeća. Žene se bore za preživljavanje. Neke šutnjom, a neke marševima i protestima. Neke od njih završe kao žrtve napada kiselinom, ubojstva iz časti ili su prodane kao naknada za štetu.

“Mi, žene smo tretirane kao objekti, imovina kojom se potpuno legalno trguje, dok s druge strane svijeta ljudi se bore protiv trgovine ljudima. Međunarodno priznati problem, ali ne i tu. I onda se nađe netko tko se brine o jednoj teoriji, samo zato što ima riječ “prasak” u sebi? Jedino što rade je time je trivijalizacija problema koji je vrlo stvaran i potkopavanje truda nama koji se borimo za opća ljudska prava.”

Nedavno sam kontaktirala Pakistanku čiji sam članak slučajno pronašla. Na intervju je pristala odmah, no s obzirom na njen položaj i opasnost koju bi intervju mogao predstavljati, željela je ostati anonimna. Inače redovno objavljuje na nekoliko platforma, a ujedno i studira Kriminalistiku.

Od kada ste sebe smatrali feministkinjom?

Oduvijek sam bila feministkinja. U dobi od oko 13 godina naučila sam riječ onoga tko sam već bila. Feministkinja. Od ranog djetinjstva viđala sam nasilje, diskriminaciju i bol koju su neke žene morale trpjeti. Imam i u obitelji slučajeva i nikad mi kao djetetu nije bilo jasno zašto samo zato što sam žena moram biti tretirana drugačije.

Kao mlada žena u Pakistanu, koliko često osjećate diskriminaciju?

Svaki dan. Svake sekunde. To je samo dio života. U obrazovanju, zapošljavanju, društvenom položaju, svakodnevnoj egzistenciji, svemu. Postoji puno internalizirane mizoginije pa žene, posebno starije žene, igraju veliku ulogu u održavanju diskriminatorne kulture.

Redovno objavljujete na društvenim mrežama. To uključuje snimke zaslona, članke i druge primjere. Utječe li Vaše objavljivanje na život izvan Internet okruženja?

Moja šira obitelj me mrzi, moji učitelji, kolege, razrednici me mrze. Svakodnevno primam prijetnje. Nikad se u životu nisam osjećala sigurno. Žene u Pakistanu ne znaju što znači osjećaj sigurnosti, tako da neke od njih ne razumiju zašto je to važno. Prestravljena sam… Obrazovani, tolerantni feministi mi svakodnevno govore da će me ubiti zbog moje odvažnosti. I znam da su u pravu…

Kako mediji prikazuju feminizam u Pakistanu?

Kao gomila ružnih, droljastih, plačljivih žena koje su neprijatelj državne religije i samo su ogorčene jer ne mogu dobiti muškarca. I one zaslužuju biti silovane ili ubijene jer govore protiv državnih vjerskih zakona.

Kako se nosite s negativnim konotacijama feminizma?

Depresivno je, poražavajuće i uglavnom opasno. Gotovo svakodnevno dobivam prijetnje silovanjem i smrću. Zapravo ne mogu ništa učiniti. Svi uključujući mene vjeruju da ću na kraju biti ubijena od strane ovih ‘religioznih’ ljudi. Jednog dana…

2017. izašao je film Verna. Pakistanska socijalna drama koja je pokrenula kontroverzu i bila je zabranjena kroz određeno razdoblje zbog prikazivanja scena silovanja. Kako se to odrazilo na feministički aktivizam i medije?

Nisam zapravo gledala taj film, nisam smjela posjetiti kino do 2018. Morala sam se boriti za njega, a istovremeno je vrlo skupo. Učinili su zaista sjajno djelo za feminističke filmove poput Bol (2011) i Khuda Kay liye (2007), ali u posljednje vrijeme stvari su se i na tom odjelu pogoršale. Čak su i takozvani ‘feministički filmovi’ plitki i suptilno trivijaliziraju feministički pokret. Feminizam se smatra ‘prostom riječi’ među mnoštvom lokalnih slavnih, a ostatak nacije je još gori. Žene su ubijene zbog sudjelovanja u ‘Aurat march-u’.

Prvi Aurat March održan je u Vašem rodnom gradu 2018. godine. Iste je godine pokrenuo #MainBhi, pakistansku verziju ‘Me too’ pokreta, koji neki smatraju elitističkim, jer nemaju svi pristup internetu ili se usuđuju zbog prijetnji. Kako biste rekli da nacionalna online aktivnost pomaže ili ne pomaže ženama?

Ovakvi pokreti svakako pomažu ženama. Moram se složiti s time da je uglavnom elitistički jer bogatiji kontroliraju tu aktivnost, s obzirom na to da ih novac štiti, ali to su žene koje su spremne podijeliti svoju moć. One pomažu u zaštiti žene u težim, izazovnijim situacijama. Znam na vlastitoj koži jer pripadam obitelji niže srednje klase. Voljela bih da u pokretu ima puno više glasova srednje klase i niže srednje klase. Teško je i neuredno, ali radimo na tome.

Mislite li da žene koje promiču promjene termina koji neki smatraju poražavajućim poput imena “teorija velikog praska” štete feminizmu?

Da, definitivno štete pokretu. Mi radimo na pravim, stvarnim problemima, poput svakodnevnih ubijanja i silovanja žena diljem zemlje. Mislim da polovica, ne više od polovice, oko 90 posto žena i Pakistanu živi u nasilnom domaćinstvu ili vezi. Njihovi očevi su nasilnici. Njihova braća su nasilnici. I kada napokon izađu iz toga, završe u nasilnoj vezi, odnosno braku. Osim toga svakodnevno se događaju napadi na žene na ulicama. Bacanje kiseline u lice i slično. Znaš, postoji i jedna stvar koja se naziva “swara” ili “vani”. Kada jedan muškarac napadne drugoga, on može u principu prodati vlastitu sestru kao kompenzaciju za učinjenu štetu. Previše je toga ludoga, nevjerojatnoga i bolesnoga u ovoj kulturi. Mi, žene smo tretirane kao objekti, imovina kojom se potpuno legalno trguje, dok s druge strane svijeta ljudi se bore protiv trgovine ljudima. Međunarodno priznati problem, ali ne i tu. I onda se nađe netko tko se brine o jednoj teoriji, samo zato što ima riječ “prasak” u sebi? Jedino što rade je time je trivijalizacija problema koji je vrlo stvaran i potkopavanje truda nama koji se borimo za opća ljudska prava.

U svom članku na ‘Mediumu’ o Pakistanu koji se nalazi na 6. mjestu najopasnijih zemalja za žene spominjete “son bias“. Što po vašem mišljenju održava tu kulturu? Jesu li i same žene dio problema?

“Son bias” nije kultura, to je dio kulture, a čitava je kultura mizoginistička i opasna. Ovo je ogromna i komplicirana tema, trebat će joj još jedan dugi članak da bi je objasnila u potpunosti. No mogu ti reći za one koji nisu upoznati s tom inačicom, riječ je o poražavajućim brojkama rođenih žena naprema muškarcima. To je rezultat pobačaja ženske djece ili njihovo ubijanje nakon rođenja, kako bi se održao prevladavajući broj muškaraca u društvu. Kao što sam već spomenula, starije žene imaju veliku ulogu u održavanju nas ostalih u potlačenom stanju. Također, to je rezultat straha i godina socijalnog kondicioniranja i neki jednostavno ne mogu oduprijeti tome. Postoje mnogi slučajevi, koji se naravno prešućuju, gdje su žene bježale od kuće kako bi zadržale svoj život i život svog djeteta. Neke su naravno bile uhvaćene, što je rezultiralo „Ubojstvom iz časti“.

Situacija s koronavirusom obuhvatila je cijeli svijet. Mjere zaštite, zabrane kretanja između država i samoizolacija. Kako se sve to odrazilo na pokret i položaj žena općenito u Pakistanu?

Mislim da se u generalnom smislu Covid19 situacija nije odrazila na feministički pokret, ali svakako je pogodilo žene u zemlji. Zato što su žene kod kuće, cijele dane, ne? Mislim, to je bila naša realnost i prije korone. Na ulici rijetko viđaš žene, većinom muškarce. Otprilike osam od deset ljudi na ulici su muškarci, ako ne i više.  Ali da, sada su žene zatvorene u kući sa svojim, većinom nasilnim muškarcima. Bilo je jedno istraživanje koje je tvrdilo da je više od 90% žena žrtvom nasilja u obitelji. Vrlo je često i nerijetko završi kobno. Mislim da se čak utrostručilo od početka karantene. Očevi su počeli ubijati svoju djecu. Nedavno je bila priča o ocu koji je ubio devetogodišnju kćer jer mu nije pripremila obrok. Jer je naše “pravo i privilegija” posluživati muškarce u kući, bez obzira na dob. Uglavnom, nije se pretjerano odrazilo na feminizam, ali se odrazilo na položaj žena općenito koje su cijele dane morale provesti sa svojim nasilnim muževima, očevima i braćom….

U rujnu 2019. Gulalai Ismail, aktivistkinja za ženska prava pobjegla je od pakistanske vojske nakon što je bila optužena za pobunu i poticanje na pobunu protiv režima i postala bjegunac. Kada mislite da će se žene u Vašoj zemlji slobodno boriti za svoje pravo bez procesuiranja?

Slučaj Gulali Ismail ukorijenjen je ne samo u mizoginiji, nego i u vjerskoj tiraniji u zemlji. Mashal Khan, Junaid Hafeez, Asia Bibi i mnogi drugi su žrtvovani zbog zakona o bogohuljenju i terorizma mullaha. Gulali je preživjela samo zato što je bogata. Ja zapravo nisam muslimanka, ali ako to kažem naglas, bit ću ubijena. Bez pitanja. Kultura mizoginije, terorizma i ugnjetavanja traje stoljećima. Kad su Arapi osvojili južnu Aziju, pa čak i kad je Britanija kolonizirala Aziju, svi su po odlasku ostavili gore tradicije i uvjete življenja. Zakon o bogohuljenju Britanci su iznijeli kako bi spriječili razgovor protiv kršćanstva. Nakon Drugog svjetskog rata samo smo zadržali većinu zakona koje su naši britanski vlasnici ostavili za sobom. Kao što sam rekla, kultura mizoginije i ugnjetavanja ukorijenjena je u našem društvu već stoljećima i mislim da će trebati barem još nekoliko desetljeća da se poboljša. Mi se borimo za to.

Izvor fotografije: pixabay

?>