Erasmus+ iskustvo: S razmjene mladih vraćaš se kao bogatiji čovjek

Toliko je jednostavno prijaviti se na Erasmus+ projekt, pogotovo kada te i tema samog projekta zanima. Studiram novinarstvo, a naziv projekta je „Young People and the Media“ – nema bolje poveznice.

Prije deset dana sam se vratila iz Bugarske, a dojmovi se još uvijek sliježu. Tako je lako otići, a kad se treba vratiti onda najčešće krenu i suze i negodovanje oko prekratkog trajanja projekta. No, krenimo ispočetka. Kako svatko ima pravo birati svoju rutu putovanja, tako smo i svi došli u različito vrijeme u Sofiju. Moj hrvatski tim sastao se na Ženskom pazaru – mjestu gdje možete kupiti odjeću i obuću, voće i povrće, cvijeće, starine, ali i popiti i pojesti. Upoznali smo se svi koji se ne poznajemo od prije i nekako odmah „kliknuli“. Petra je moja prijateljica još iz djetinjstva; Božu poznajem s projekta u Rumunjskoj; Karlo i Marko su također prijatelji, a bili su i na nekim razmjenama mladih zajedno; tu su i Jelena i Petar koji kao i Petra prvi puta sudjeluju na Erasmus+ projektu.

Istim autobusom s nama su putovali Grci, Talijani i Makedonci. Vožnja od Sofije do Vidina traje oko četiri sata što je dovoljno vremena za prva upoznavanja i pokušaje pamćenja imena. Po dolasku u Hotel Rovno sam se kao izabrana „team leaderica“ na recepciji izborila za sobe za članove svog tima. Nakon što smo se smjestili i pojeli večeru, dogovorili smo se da izađemo u šetnju. Gradić je smješten na obali Dunava koji svojom širinom djeluje doista moćno. U centru Vidina smo se našli s Talijanima, a po povratku u hotel moji članovi tima otišli su na upoznavanje s Grcima, dok sam ja otišla spavati kako bih bila odmorna za sutrašnje prve radionice.

Bio je iznimno topao i sunčan dan, a nakon doručka uslijedila je jutarnja radionica uz Dunav. Irina iz Chitalishta, bugarske organizacije, osmišljavala nam je razne jutarnje vježbe za tijelo, koncentraciju i kreativnost. Prvih dana, kako bismo se bolje upoznali i kako bismo počeli komunicirati jedni s drugima, morali smo pronalaziti osobe, na primjer s istom bojom kose poput naše, istim očima, istim brojem tenisica, istom visinom, veličinom dlana, brojem braće i sestara i tako dalje. Tu smo dobili priliku upoznati i ostale sudionike iz Italije i Turske te domaćine iz Bugarske. Drugi dan nas je Irina podijelila u tri grupe. Zadatak nam je bio osmisliti stroj u pokretu, a koji ćemo prezentirati vlastitim tijelima. Prva skupina je prezentirala vlak, dok su druge dvije skupine prikazale rad imaginarnih strojeva. Jedan stroj je bio za prijevoz putnika u svemiru, a drugi je bio za promjenu spola.

Zanimljivo je do kuda seže mašta i kreativnost različitih ljudi kada trebaju raditi na nekom zajedničkom zadatku. Još jedan od meni dražih zadataka bio je osmišljavanje programa za bilo koji medij. Skupina s kojom sam radila stvarno si je dala truda. Osmislili smo radijsku emisiju vezanu uz putovanja do najsitnijih detalja – kada će biti emitirana, koja će se glazba puštati uz pojedinu epizodu, iz kojih izvora će se financirati emisija i slično. Nešto čemu se stvarno radujem na Erasmus projektima je „secret friend“. Radi se o tome da se napišu sva imena na posebne papiriće, a potom svatko izvlači jedno ime. Ta osoba je tajni prijatelj. Svatko radi kuvertu sa svojim imenom koje se nekuda zalijepe. Potrebno je svom tajnom prijatelju ostaviti u njegovoj kuverti neki mali dar, pismo ili štogod drugo, dok svoju kuvertu treba prazniti. Posljednji se dan na zanimljiv i zabavan način otkriva tko je kome bio „secret friend“. Vrijeme nakon ručka provodili smo u konferencijskoj dvorani hotela. Predstavljali smo organizaciju preko koje dolazimo na ovaj projekt, te smo u nacionalnim timovima trebali iznijeti podatke o medijima u našoj državi – u kojoj mjeri su slobodni, cenzura, zakoni, informiranje javnosti, „fake news“ i druge. Imali smo razne gostujuće predavače – lokalne novinare, zastupnike drugih tvrtki.

Vodili smo i debate, a trebali smo osmisliti i reportaže te snimiti i montirati iste. Isto tako, videom smo trebali poslati „glasnu“ poruku, ali bez da kažemo mnogo. Pobrinule su se organizatorice Violina i Maria i za to da ne budemo stalno u hotelu, pa smo jedan dan imali „treasure hunt“ igru. Trebali smo podijeljeni u timove pronaći četiri unaprijed zadane znamenitosti ili statue u Vidinu. Vodili su nas u galeriju gdje su izloženi radovi lokalnih umjetnika, a bili smo i na radijskoj postaji koja pokriva tri općine. Pokazali su nam svaki studio te objasnili u kojem se što radi, vidjeli smo opremu, a imali smo priliku i kao grupa reći nešto u eter. Jedno popodne je bilo rezervirano za odlazak na srednjovjekovnu utvrdu „Baba Vida“ o kojoj nam je više ispričao Nikolai iz Chitalishta organizacije.

Večernji program Erasmus+ projekata je najčešće rezerviran za jednu ili više nacionalnih večeri tijekom kojih sudionici predstavljaju državu iz koje dolaze. Mi smo svoju nacionalnu večer imali zajedno s Makedoncima, što zapravo nije moglo bolje ispasti jer imamo toliko sličnih jela i pića koja se i međusobno nadopunjuju.

Nakon što su oni predstavili ljepote i raznolikost Sjeverne Makedonije, isto smo učinili i mi. Dečki su održali prezentaciju nakon koje smo ih sve pozvali na ples i pokazali im kako na svadbama plešemo „pod most“, a potom smo još održali Kahoot kviz za koji smo im rekli da za najbolje imamo nagradu. Kviz im se jako svidio jer smo si dali truda da ga napravimo na edukativan, ali i šaljiv način.

Naposljetku smo imali nagrade za sve jer su mi iz Turističke zajednice grada Zagreba izišli u susret te za projekt dali promo materijal, tako da smo svima podijelili knjižice i DVD-e o Zagrebu te licitarska srca. I druge večeri su bile podjednako zanimljive.

Grci su nam na sarkastičan način prikazali njihovu svadbu te nam pokazali nacionalni ples, isto kao što su to učinili i Turci i Bugari. Pokušavali smo sudjelovati i naučiti plesati poneko kolo. Talijani nisu znali nijedan svoj narodni ples pa smo plesali „chicken dance“, a učili su nas i neke tipične svakodnevne geste koje koriste u komunikaciji. Svaka večer je bila posebna, zanimljiva i zabavna. Sjetim se ovog Erasmus projekta, sjetim se radionica i zabave, sjetim se dobrih i kvalitetnih ljudi, a u misli mi dođu stihovi „Dunave, Dunave, kraj tebe mi srce moje ostade“. Uistinu je tako. Daš ponešto od sebe i od svog srca, a još ti se više vrati. Naposljetku se i doma vratiš, ne samo bogatiji znanja s radionica i vježbi, već i proširenog kulturnog znanja, ispunjenijeg duha te bogatiji za desetke poznanika i prijatelja.

foto: Dorotea Kos, Karlo Grdić, Nikolai Nikolov