Erasmus-iskustvo iz Stuttgarta: Drugi dio

Provela sam četiri mjeseca u inozemstvu na drugom sveučilištu i u ta četiri mjeseca suočila sam se s puno novih i uzbudljivih situacija. Sve one donijele su neku dodatnu vrijednost mom životu jer toliko ljudi, događaja, doživljaja i iskustava je stalo u ta 4 mjeseca da mi se čini kao da je prošlo mnogo više.

Od trenutka kada sam kročila na njemačko tlo znala sam da je moje vrijeme ondje ograničeno. I da trebam iskoristiti sve što mi se pruža. Dobro, ne baš sve, ali sve ono što mi se čini zanimljivim i korisnim.

Kada se već nalazite u “srcu Europe”, tj. na mjestu koje je prometno vrlo dobro povezano s ostalim europskim gradovima, moguće je naći mnogo jeftinih linija za putovanja. Pa sam u slobodno vrijeme znala otići na neke bliže destinacije – München, Zurich, Strasbourg te obići poneke manje gradove i mjesta u okolici Stuttgarta.

Allianz Arena München

Iako sam se mjesecima unaprijed psihički pripremala za taj put, tek noć prije, kada je kofer bio spakiran i karta spremna, shvatila sam da je došao taj trenutak koji sam toliko dugo čekala, a nisam se osjećala spremnom. Dapače, tu noć prije nisam oka sklopila i preispitivala sam sve vezano za put, kako ću se snaći, kako će mi biti, zašto nisam mogla biti normalan student i ostati još taj jedan semestar na našem faksu.. Ali htjela sam napokon izaći iz zone komfora i vidjeti kakav je to svijet vani. Naravno, sve te nebuloze su brzo isparile i puno strahova se pokazalo neopravdanima.

Naslušala sam se mnogo savjeta i uputa prije puta, a s obzirom na zabrinjavajuću situaciju i strah od terorističkih napada jedan od glavnih savjeta bio je “Čuvaj se”.

Naravno da cijenim brigu, ali kada od svakoga kome spomenete da idete na put slušate “Čuvaj se, sad ima puno ovih terorista, puno imigranata, ništa niše nije sigurno, sad te ima-sad te nema”, to mi je ukorijenilo jedan veliki strah.

S nerealnim očekivanjima, da u Njemačkoj vlakovi i tramvaji ne kasne, jer ipak je to Njemačka i tu sve ide kao po špagi sama sam sebi stvorila problem.
Čekala sam vlak kako bih nakon predavanja otišla u stan, bio je petak i taj dan sam u gradu vidjela mnogo navijača jer je bila neka važna utakmica nogometnog kluba iz Stuttgarta. Na stanici se na ekranu odjednom pojavio natpis na kojemu su “ACHTUNG “i “POLIZEI” bile jedine riječi koje sam razumjela. Natpis se neprestano vrtio i svi vlakovi su bili odgođeni.

Ljudi su užurbano kretali prema busevima i tramvajima da uhvate druge linije, ali ja na to nisam tako gledala. Na pameti mi je bilo samo – Gdje to svi bježe? Što se događa? Zašto su vlakovi odgođeni?
 A da ne spominjem da sam u toj panici odmjeravala svaku osobu koja je imala ruksak ili torbu i izgledala nervozno.

Ispostavilo se da sam bespotrebno paničarila jer su vlakovi počeli normalno voziti nakon pola sata. Kasnije sam shvatila i raspitala se da se takve stvari događaju često, ali da se sve popravi kroz pola sata, uglavnom i dalje se vozi kao da se ništa nije dogodilo.
Ne mogu ne spomenuti da kada se npr. u Ivanić Gradu dogodi da se auto sudari s vlakom u 5.30 ujutro, ako idete nazad istim putem u 16 sati očevid je još uvijek u tijeku, a vlakovi i dalje ne voze na toj relaciji. Just sayin’.

Mercedes Benz muzej

Bio mi je popriličan šok naviknuti se na grad s toliko stanovnika. Trebalo mi je vremena da se naviknem i na toliku cirkulaciju ljudi na jednome mjestu. I to ljudi svih nacionalnosti, religija, kultura, modnih izričaja i ostalih obilježja. Ali na taj osjećaj sam se lako naviknula i vrlo brzo sam ga zavoljela. Ima nešto oslobađajuće u tome da vas nitko ne zna. I da nikoga baš i ne zanima što ste vi tu, i što prolazite istom ulicom. Većina ljudi neće se okretati ako je netko drugačije obučen, ako ste cijeli istetovirani i s dreadovima ili ako nose burke.

To je zapravo najbolji način za razbijanje predrasuda. Kada upoznate stvarne ljude koji vam pokažu da nemate razloga imati loše mišljenje o njima na temelji onoga što nas mediji i okolina uče. Da iako smo različiti, svi smo mi ljudi od krvi i mesa. Koji su često suočeni s istim životnim problemima i navikama.

I tek kada sam sama iskusila tu slobodu sam zapravo vidjela koliko ta glupa briga o tuđim mišljenjima može spriječiti čovjeka da radi ono što voli.

Shvatiš da je svijet velik, a ti si zaista malen. I da svijet nije previše briga o svakoj tvojoj odluci. Ali da svijet možeš učiniti ljepšim mjestom tako što ćeš živjeti svoj život na najbolji način za kojeg znaš.

Gradska knjižnica

Shvatila sam da vrijeme koje sam tamo mogu provesti onako kako želim, i da će svatko od ljudi koji je dobio istu priliku kao i ja, tu priliku iskoristiti na svoj način.
Nekima je bilo zanimljivo ostajati u svojoj sobi i gledati serije većinu slobodnog vremena, neki su istraživali sve male četvrti i područja koja im se sviđaju, neki su za to vrijeme obilazili restorane ili izlazili van po nekoliko puta tjedno.

Uvjerena sam da svatko od nas ima drugačiji doživljaj kada pogledamo na taj semestar proveden na Erasmusu. Isto tako mislim da ovakva avantura nije za svakoga jer je različita od nekog običnog putovanja i nosi puno prednosti i nedostataka. Na pojedincu je kako će je prihvatiti i što će od te prilike napraviti.

Iz Stuttgarta nisam ponijela niti jednu razglednicu ili magnet što obično radim na putovanjima, upravo iz razloga jer sam se vrlo brzo prestala osjećati kao turist. Iako je to uključivalo povremena gubljenja po ulicama, nekada sam znala zaboraviti nazive ulica, na koji točno izlaz izaći iz podzemne. Bilo je tu i nesporazuma zbog lošeg njemačkog, ali donijelo je i puno lijepih iskustava, kao jedno kada sam otkrila jedan novi band (ubrzo mi je postao najdraži) baš iz Stuttgarta. I imala priliku otići na njihov koncert. Ili dok smo se na Frühlingsfest-u se među tisućama nijemaca osjećali odlično, uživali pod šatorom uz njihovu glazbu i njegovali čuvenu tradiciju, jedenja bretzela i kobasica i ispijanja piva.

Izlet Erasmus grupe u Heidelberg

Neka iskustva teško je opisati riječima, i zato dok se prisjećam postoji još puno uspomena i događaja koji su meni bili važni i kojih ću se zasigurno sjećati do kraja života.

Kada su me prijateljice iz Južne Koreje za vrijeme pauze za ručak ponudile njihovom hranom, ne znajući na drugačiji način to objasniti na engleskom nego izrazom – morske alge, bila sam jako skeptična. Nakon što sam probala,oduševila sam se te smo za potrebe faksa iskoristili naša i njihova tradicionalna jela i snimili fotopriču. Kasnije sam im dala da kušaju slavonsku kobasicu koja im se jako svidjela.

S obzirom da je vrijeme uglavnom bilo oblačno i kišovito, kada bi se zadesilo nekoliko sunčanih dana u komadu ulice bi bile pune, a svaka zelena površina iskorištena za uživanje, ležanje, piknike, sunčanje.

Ono što sam shvatila je da mi se taj život sviđa, ali nije za svakoga. Ovisno od osobe i prioriteta koje si posloži. Erasmus me također naučio da više volim Hrvatsku i cijenim stvari koje sam uzimala zdravo za gotovo, ali i da kritički gledam na neke naizgled nepromjenjive probleme koji nas okružuju.

Postoje situacije u kojima je ljepše biti u svojoj zemlji, pričati svoj jezik i biti okružen ljudima koje znate. Ali postoje i situacije u kojima baš zbog toga što ste na nepoznatom terenu imate slobodu kakvu do tada nikada niste imali, i da vas ništa ne priječi da ostvarite sve ono čega ste se prije bojali.

Snimanje fotopriče i kušanje korejskog tradicionalnog jela

Uz poduži tekst donosim vam i nekoliko fotografija. Ako vas zanimaju ostale, možete ih vidjeti na blogu.
Nadam da će se oni koji razmišljaju o Erasmusu ohrabriti na takav pothvat, a ostali istražiti mogućnosti koje im se nude kao studentima.