Džuli, Danijel Popović

Službeno je počeo Advent. Službeno je prošao Sam u kući 1. Kao i Sam u kući 2. I za koji dan dolazi Sam u kući 3 (ostale ne računam i u potpunosti ignoriram). Što bi značilo da je došlo vrijeme za moj mali bijeli borić s perlicama i mašnicama. I lampicama. Još uvijek tražim drvenog soba od prošle godine koji je, izgleda, primio pismo za Reindeer school i na treningu je da postane službeni sob Djeda Mraza. Nadam se da će mi prošvercati koji poklon više (samo da se zna, i on je na lijevom rogu imao malog skoro-pa-dobrog Grincha, a na desnom rogu zločestog Grincha, just sayin’).

Prosinac je. Taj slavni zadnji mjesec godine. Vrijeme kada svi provode evaluaciju proteklih 11 mjeseci. Što i kako, a još važnije zašto. I onda dođe ono još slavnije New year, new me. Jer ljudi trebaju razlog da nešto promijene. Jer ljudi koriste i govore isfurane fore kao što je ta. Jer ljudi kopiraju druge (sigurna sam da je osoba kojoj je pala na pamet ta izreka sada jako, jako ponosna na sebe). Jer im 365 dana (366 ako je prijestupna godina) nije dovoljno da naprave promjene. Nije dovoljno da budu hrabri. Nije dovoljno da probaju nešto novo. Pronađu nešto staro. Ostave nešto loše. Pogledaju lijevo umjesto da stalno gledaju u desno. Krenu 5 koraka naprijed, a ne 10 unatrag. Ne, ne. Čeka se nova godina i novih xy dana da se pokrenu. I onda prođe jedan dan. Prođe 5 dana. Prođe koji mjesec. A osoba i dalje stoji na mjestu s istim izlikama koje je imala i prošlu godinu. I što se dogodi? Ništa posebno. Samo je izgubljeno 365 dana (ne moram naglašavati više koliko ih je ako je prijestupna godina, znam da ste svi upamtili taj detalj). Koliko je to izgubljenih trenutaka s voljenom osobom? Koliko je to izgubljenih hrabrih koraka? Kolika je to dominacija straha? 12. mjesec je. I sada svi stoje i čude se kako vrijeme brzo prolazi. Naravno da brzo prolazi! A još brže prolazi kada glavnu riječ vodi strah. Ali ne. New year, new me i dalje stoji i bori se da bude opis svake slike sa slavlja nove godine, svaki status na Facebook-u jer ako nije na Facebook-u, nije se dogodilo, a svi trebaju znati da je New year, new me. Jer čemu sve ako to ne mogu vidjeti onih 553 prijatelja s društvenih mreža od kojih se njih 26 kao poznaje, sa 7 njih se obavlja dopisivanje, a troje njih su pravi prijatelji u stvarnosti. Da. Ljudi su zbilja čudo kada se trebaju pokazati drugima. Ili bolje rečeno, kada se trebaju dokazati drugima.

I eto, tako ja opet razmišljam o vremenu. Ne toliko o prolaznosti vremena i tome kako trenuci pobjegnu kao pokušaj hvatanja magle. Razmišljam o ona četiri zida koja znaju tko zna koliko priča. Kuća, stan, muzej. Tramvaj i automobil. Kolodvori. Što bi ti zidovi ispričali? Što su sve vidjeli? Koliko tajni znaju, tračeva. Uvijek smo okruženi zidovima. Ne samo zidovima, okruženi smo cestama, putevima. Koliko toga oni znaju? Što više razmišljam o tome, to više me hvata znatiželja. Zanima me što znaju. Zanima me što su vidjeli. Priče su ispisane nevidljivom olovkom. I nikada ne budemo saznali te riječi i emocije koje su tamo otisnute. Ali kakva bi to knjiga bila.

Sada razmislite. Koliko su ti zidovi i ceste bili svjedoci neizgovorenih riječi? Koliko su htjeli vikati i potaknuti osobu da krene u pravom smjeru? Koliko puta su plakali, koliko puta se smijali? A jedino što mogu je samo šutjeti i upijati sve te trenutke. Sve te izgubljene trenutke. Koliko vremena se krije u njima, koliko sekundi, sati i naposljetku godina čuvaju u sebi i svojim pukotinama? Oni su na kraju godine glavni svjedoci u suđenju i evaluaciji zadnjih 365 dana.

I sada razmišljate. Razmišljate o tome koliko toga vaši zidovi znaju. Koliko toga ceste znaju. I u glavi se odjednom pojavi broj koji prikazuje sve promijene koje nisu dočekale svoje ostvarenje. Jer kao nije bio pravi trenutak za to. I to znate samo vi. I zidovi. I ceste. Što bi se dogodilo da ta nevidljiva tinta postane vidljiva? Koliko biste ponosni bili? Koliko biste sretni bili na sve odluke koje ste donijeli? Koliko toga bi vas kopkalo jer ste prešutjeli? Ili jednostavno niste učinili? Koliko stavki s popisa New year, new me je ostalo? Vrijeme ne čeka nikoga. Vrijeme prolazi sada. Ovaj tren. Dok pišete. Čitate. Putujete. Prolazi dok čekate pravi trenutak da nešto napravite. Nikada nije pravi trenutak. Zašto? Jer je pravi trenutak skriven iza svih tih izlika kojima se čeka pravi trenutak. Sada. Odgovor je uvijek sada. I onda dođe onaj dobro poznati adrenalin. Znate koji. Onaj adrenalin hrabrosti kada se uzme trenutak i oblikuje prema svojim pravilima. A za svijet tko pita.