Dunkirk – Cilj je preživjeti

 Christopher Nolan, poznat po svojem jedinstvenom pristupu stvaranja filma, jedan je od najistaknutijih i najcjenjenijih redatelja današnjice. Proučavajući njegovo stvaralaštvo, možemo izdvojiti neke ključne elemente koji njegove filmove stavljaju iznad konkurencije.

Krenemo li od Nolanovog prvog filma, ”Following” (1998.), možemo vidjeti njegove prve korake u proučavanju ljudskog ponašanja i razmišljanja te prenošenja istog na platno. Ovaj postupak Nolan usavršava i dovodi do izražaja u kasnijim filmovima, kao što su ”Memento” (2000.) ili ”The Prestige” (2006.), gdje ovi elementi služe kao temelji na kojima se gradi priča. Film koji najbolje prikazuje Nolanovu sposobnost manipulacije ranije spomenutim pojmovima zasigurno je ”The Dark Knight” (2008.), u kojem nam je Nolan predstavio Jokera, koji je već gotovo deset godina primjer kvalitetno napisanog, kompleksnog lika.

Još jedna od Nolanovih redateljskih vrlina je sposobnost spajanja provokativnih filozofskih pitanja (kao što je pitanje subjektivne i objektivne realnosti) s velikobudžetnim spektaklom, što čini u ”Inceptionu” (2010.) ili ”Interstellaru” (2014.). Koristeći se različitim kutevima snimanja u kombinaciji s CGI elementima, Nolan prenosi svoju viziju u stvarnost.

Njegov najnoviji film, povijesna drama ”Dunkirk”, još je jedan prikaz njegove unikatne perspektive i sposobnosti kontrole raznim filmskim elementima. Ova drama temeljena je na operaciji evakuacije vojnika Savezničkih sila tijekom Drugog svjetskog rata s plaže i luke Dunkerquea na sjeveru Francuske. Operacija je započela nakon što su brojni britanski, belgijski i francuski vojnici ostali odcijepljeni i okruženi od strane njemačke vojske. Film prati njihovu uspješnu evakuaciju.

Od samog početka bačeni smo u središte radnje, prateći nekoliko vojnika koji traže ostatak savezničke vojske. Ne dobivamo nikakav kontekst ili informacije o vojnicima, a kamera se ne fokusira ni na jednog pojedinca, ostavljajući nas bez ”glavnog” protagonista. Ovaj princip snimanja vodi nas kroz cijeli film, a bez uspostavljanja glavnih ili sporednih likova te daljnje karakterizacije istih, Nolan nam daje do znanja da ovo nije radnja vođena likovima, već likovi vođeni radnjom. Neprestano prebacivanje perspektive između tri različite skupine koje pratimo tijekom filma pomalo zbunjuju i narušavaju linearnost radnje, no radnja nije ono što je u prvom planu. Baš kao i karakterizacija likova, ona je manje važna i služi samo kao dodatak centralnom motivu filma, realnom prikazu iskustava vojnika i njihovih spasitelja.

Gledajući ovaj film s tehničkog aspekta, vidljivo je da svi njegovi elementi služe u korist ranije spomenutom motivu. Oslanjajući se na vizualne i auditivne elemente, a ne na dijalog i interakciju malobrojnih likova, Nolan kao prioritet stavlja atmosferu i ugođaj u svakoj sceni, imajući na umu sve tehničke elemente, od kuta snimanja do rezolucije.

Bitno je napomenuti važnost povremene promjene rezolucije, koju Nolan koristi kako bi dodatno upotpunio određenu scenu, proširujući rezoluciju na krupnim scenama i tako pojačao dojam brojnosti i veličine ili smanjujući rezoluciju da bi stvorio osjećaj ugroženosti i straha. Ovo je suptilan, ali efektivan način utjecanja na psihu publike, koja često ne obraća pažnju na sporedne elemente kao što su rezolucija u filmu.

U stvaranju cjelokupne tmurne i panične atmosfere veliku ulogu imaju  ranije spomenuti auditivni elementi. Zvukovi aviona koji bombardiraju brodove i vojnike na obali stvaraju osjećaj nervoze, ugroženosti i straha, a jednostavna i repetitivna glazbena podloga samo pridonosi tom ugođaju.

Kao što sam spomenuo ranije, ”Dunkirk” nam ne određuje protagonista čiju priču pratimo, već je perspektiva podijeljena na nekoliko dijelova. Upravo zbog toga nemam mnogo za reći o likovima, no ipak valja spomenuti neke koji su svoje ograničeno vrijeme na platnu dobro iskoristili.

Još jednom pokazavši svoju mogućnost ekspresije i prenošenja emocija samo kroz pogled, Tom Hardy je kroz ulogu pilota uspio dočarati sve emocije koje su očekivane u ratnom razdoblju. Znatno veće iznenađenje bio je Harry Styles kao jedan od trojice vojnika čiju priču djelomično pratimo. Sasvim uvjerljivo je odradio ovu ulogu i neprimjetno se uklopio u glumačku postavu. Nolanova odluka da pjevača uvrsti u svoju glumačku postavu bio je dobar potez.

Ukratko, ”Dunkirk” je ratna drama koja je uvela inovaciju u ovo područje filma, stavljajući ratnu atmosferu u središte, a likove u pozadinu. Koristeći se raznim tehničkim postupcima, kao i raznim domišljatim kutevima snimanja, Nolan je još jednom dokazao da je moguće poznate tematske okvire i žanrove odraditi na drugačiji, inovativniji način.