„Duboko se nadam da ćemo se vratiti na primjenu Obiteljskog zakona iz 2003. godine.“

Novi Obiteljski zakon stupio je na snagu s prvim danom mjeseca studenoga. S obzirom na to da se novi Zakon smatra slijednikom kontroverznoga Obiteljskog zakona iz 2014. godine, javnost je opravdano zabrinuta. Naime, izglasan je u Saboru početkom lipnja 2014. godine, a već 6 dana nakon njegova stupanja na snagu, krajem istog mjeseca, Ustavni ga je sud poslao na popravni ispit utvrdivši nejasnoće u prijelaznim i završnim odredbama. Dio njegovih odredaba počeo se primjenjivati 1. rujna 2014. godine, a već u siječnju naredne godine, nakon samo četiri mjeseca primjene, Ustavni ga je sud suspendirao zbog velikog broja zahtjeva za ocjenom njegove ustavnosti. Iako su ga javno branile Milanka Opačić, ministrica socijalne politike i mladih, i prof. Branka Rešetar s osječkoga Pravnog fakulteta, voditeljica radne skupine koja je sastavljala sporni Zakon, čak 18 predlagatelja osporavalo je ustavnost 150 od 556 odredaba. Za to se vrijeme ponovo primjenjivao Zakon iz 2003. godine.

Zakon je tek kozmetički dotjeran u odnosu na prethodni, smatraju stručnjaci, i upućen u novu saborsku proceduru gdje je izglasan i već je u primjeni.

Kakve su posljedice suspenzije Zakona iz 2014. godine? Koje je zakonske odredbe novi Obiteljski zakon prepisao iz suspendiranog Zakona i kakve su moguće posljedice primjene? Radi li se zaista o jačanju prava djece ili o nečemu trećemu? O tome smo razgovarali s koprivničkom odvjetnicom Ljiljanom Jedvaj Peterlin.

Je li nam zaista trebao potpuno novi Obiteljski zakon ili bi bilo bolje da su se izvršile izmjene Obiteljskog zakona iz 2003. godine?

Ako je išta trebalo mijenjati, a prethodno su se o tome trebali usuglasiti struka i zakonski predlagatelj, tada je trebalo izvršiti izmjene Obiteljskog zakona iz 2003. godine. Instituti tog Zakona bili su kvalitetno zakonodavno rješenje. Zakon sadrži potpuno jasne odredbe koje ne dopuštaju tumačenja, a tome u prilog govori i činjenica da ni jedan od ovih novijih zakona nije donio kvalitetnija rješenja.

Na čak 338 stranica Ustavni je sud nizao prigovore 18 predlagatelja ocjene ustavnosti Obiteljskog zakona iz 2014. godine. Koje su to odredbe bile posebno sporne, pa čak i gotovo identične, i preslikane u aktualni Obiteljski zakon?

Ovaj novi Zakon učinio je samo kozmetičku izmjenu preslagivanjem rečenica ili riječi u rečenicama. A duh Zakona ostao je isti. Gotovo je identičan onomu suspendiranomu, a čak je dvije trećine zakona istovjetno. Hrvatska odvjetnička komora radila je analizu i utvrdila je da je oko 67 % normi identično, oko 23 % preinačeno, a tek je 10 % novih odredaba.

Možete li nam dati kakve primjere?

Zakon određuje da se veliki dio materije, koji bi prema Ustavu Republike Hrvatske trebao biti reguliran isključivo Zakonom, uredi budućim pravilnicima koje će tek naknadno donijeti izvršna vlast, i to (u pravilu) u roku od 3 mjeseca od stupanja Zakona na snagu. Za to se vrijeme primjenjuju pravilnici koji su bili doneseni na osnovu suspendiranoga Obiteljskog zakona iz 2014. godine, a koji, s obzirom na suspenziju, ne mogu biti u primjeni. Osim toga, pravilnike donosi izvršna vlast, dakle ministar, a ne zakonodavna vlast; oni nisu i neće biti predmetom stručne rasprave, što ne doprinosi pravnoj sigurnosti i dobrobiti građana. Zakonske odredbe koje se odnose na poštivanje temeljnih ljudskih prava u koliziji su s odredbama Ustava, Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te Europske konvencije o ostvarivanju dječjih prava.

Zakonska norma mora biti jasna i ne može biti podložna tumačenju onoga što se njome htjelo reći. Zbog nedovoljno jasnih i preciznih odredaba, Zakon krši načelo koje ističe da zakoni moraju biti jasni i jednaki za sve, a posljedice zakona trebaju biti izvjesne za one na koje se zakoni primjenjuju. U Zakonu postoje strukturalni nedostaci i pojedinačna rješenja koja ukazuju na njegovu disfunkcionalnost, i to do mjere koja ga čini nesuglasnim s Ustavom, što znači da ga treba ukloniti iz pravnog poretka Republike Hrvatske.

Zakon daje veliki značaj i ulogu centrima za socijalnu skrb, i to ne samo u postupku provođenja obaveznog savjetovanja prije pokretanja razvoda braka u kojima su rođena maloljetna djeca, već i u drugim sudskim sporovima u vezi s ostvarivanjem roditeljske skrbi i osobnih odnosa djeteta s roditeljima i drugim osobama koje ulaze u taj krug, a sasvim je jasno da centri za socijalnu skrb nisu ni materijalno ni personalno ekipirani za takvu množinu novih postupaka.

Od sudova se traži postupanje u novim izvanparničnim postupcima iako Zakon o izvanparničnom postupku u Hrvatskoj nije donesen, već se na odgovarajući način primjenjuju pravna pravila iz 1934. godine. Prema jednoglasnoj ocjeni stručnjaka za procesno pravo, primjena tih pravnih na postupke obiteljskopravne zaštite u 21. stoljeću potpuno je neprimjerena.

Zakon uvodi institut medijacije i centre za posebno skrbništvo, i to unatoč tome što već postoje centri za socijalnu skrb. Budući da donošenju Zakona nije prethodilo ispitivanje stvarnih učinaka tih novoosnovanih tijela, postavlja se pitanje smisla njihova uvođenja.

Obiteljski je zakon sistemski zakon koji normira odnose oko 2 milijuna bračnih drugova i 800 tisuća djece, što znači da se izravno tiče dvije trećine hrvatskih građana.

U pitanju je Zakon s velikim brojem članaka koji je, po mom mišljenju, prenormiran. Naime, normira i ono što je već određeno drugim zakonima, pa čak i ono što je razumljivo samo po sebi. Tako, primjerice, u čl. 89. određuje da je „dijete dužno poštovati svoje roditelje i pomagati im u obavljanju poslova u obiteljskoj zajednici u skladu sa svojom dobi i zrelošću, te biti obzirno prema članovima obitelji“. Takva norma, koja ne sadrži sankciju, nema nikakvog značaja.

Isto tako, Ustavom i zakonima Republike Hrvatske zajamčena je nepovredivost prava vlasništva. Ipak, ovaj Zakon ograničava vlasništvo na bračnoj stečevini koja je ujedno dom u kojem živi obitelj na način da sud može odrediti pravo stanovanja samo jednom od bračnih drugova s kojim žive maloljetna djeca. Unatoč tome što Zakon kaže da to može trajati najdulje do razvrgnuća suvlasničke zajednice nekretnina koje predstavljaju obiteljski dom, odnosno do podjele imovine, ovdje se radi o ograničenju prava vlasništva, čime se zadire u zajamčeno ustavno pravo. Identična odredba postojala je i u suspendiranom Zakonu.

Koliko je Zakon nedorečen i omogućava arbitrarno sudovanje, pokazuju one norme koje sudu daju pravo donositi odluke s obzirom na okolnosti slučaja. To znači da zakonska norma nije jasna i određena, već primjena ovisi o volji suca koji Zakon primjenjuje. Zbog kratkoće vremena od objave Zakona u službenom glasilu (28. rujna 2015.) do stupanja na snagu (1. studenoga 2015.), nitko se od onih koji Zakon moraju primjenjivati nije mogao i ne može kvalitetno pripremiti za primjenu, što ukazuje na to da će primjena takvog zakona prouzročiti tešku i nepopravljivu štetu javnom poretku i hrvatskim građanima.

Ovo posebno naglašavam zato što je Ustavni sud, svojim rješenjem o suspenziji, Obiteljski zakon iz 2014. godine u cijelosti obustavio od primjene, pozivajući se na načelo pravne sigurnosti objektivnoga pravnog poretka, a radi sprečavanja mogućih posljedica koje bi u praksi mogle nastati zbog primjene osporenih odredaba.

U siječnju 2015. godine ministrica Opačić istaknula je da je Zakon pao na profesorskim taštinama, očigledno misleći na glasnu protivnicu Zakona, sadašnju dekanicu Pravnog fakulteta u Zagrebu Dubravku Hrabar, koja je smatrala da je oko 90 % novih odredaba Zakona iz 2014. godine nepopravljivo i da ga treba u cijelosti ukinuti. Dijelite li njeno mišljenje?

Dijelim njeno mišljenje zbog svega što sam ranije navela. Način donošenja Zakona i poglavito njegova kvaliteta ukazuju na to da nije u skladu s dosadašnjom praksom donošenja zakona.

Ministarstvo socijalne skrbi i mladih iznijelo je podatke da je u četiri mjeseca primjene Obiteljskog zakona iz 2014. podnijeto tek nekoliko tužbi razvoda braka, a da su se u svim ostalim slučajevima stranke uspjele sporazumjeti pred centrima za socijalnu skrb. Ako je suditi po tome, i novi bi nam Zakon mogao donijeti slične rezultate. Kakva su vaša iskustva?

S obzirom na to da je Zakon iz 2014. godine bio u primjeni samo četiri mjeseca, uopće se ne može zaključivati o rezultatima njegove primjene. Posebno se to odnosi na to što je rok za provođenje postupaka obaveznog savjetovanja prije razvoda braka u kojem su rođena maloljetna djeca bio 60 dana pa je do suspenzije Zakona na Općinskom sudu u Koprivnici bilo pokrenuto tek nekoliko postupaka.

Što se u u praksi događalo s predmetima koji su započeti po Obiteljskom zakonu iz 2014. godine – nakon njegove suspenzije?

Pravne posljedice odluka o razvodu braka, o stanovanju djece s jednim od roditelja i o uzdržavanju na snazi su sve dok postoji pravomoćna sudska odluka. Dakle, po donesenim presudama, za stranke u postupku razvoda nisu nastupile nikakve štetne posljedice, a postupci koji su na dan suspenzije bili u toku, nastavljeni su po odredbama Zakona iz 2003. godine.

Zašto Hrvatska odvjetnička komora, kao krovna organizacija odvjetništva koje zastupa prava i interese običnih ljudi, nije imala svog predstavnika koji bi sudjelovao u izradi Zakona?

Hrvatsku odvjetničku komoru nitko nije zvao u radnu skupinu. Upornost zakonodavca da ponovno donese gotovo identičan zakon onomu suspendiranomu vidljiva je i po tome što je Zakon prolazio čitanja u ljetnom periodu rada Sabora i po tome što u medijima o pripremi novoga Obiteljskog zakona faktično nije bilo vijesti.

Vi ste u dva mandata sjedili u Upravnom odboru Odvjetničke komore, a sada ste sudac Visokoga disciplinskog suda Komore. Ima li načina da se ona nametne u procesu kreiranja bitnih zakona? Percepcija javnosti jest da brine samo o interesima odvjetnika, ali ne i zakonskoj regulativi.

Ona ima radne grupe za zakonodavstvo u kojima sjede eminentni odvjetnici koji se bave pojedinim granama prava. Kao članovi radnih skupina koje rade na donošenju zakona, sudjeluju i odvjetnici. Međutim, problem je u tome što predlagatelj zakona ne usvaja prijedloge članova radnih skupina i predlaže propise onako kako je to zamislio. Osim toga, nacrti prijedloga zakona se u pravilu dostavljaju na čitanje i primjedbe nekoliko dana prije čitanja zakona u Saboru – i to je gotovo ustaljena praksa.

Pruža li roditeljima i centrima za socijalnu skrb prepuštanje svih bitnih odluka vezano uz interes djeteta, a čak i sudska potvrda tog dogovora bez preslušanja stranaka, dovoljnu pravnu sigurnost? Jesu li zaposlenici centara za socijalnu skrb dovoljno kompetentni i educirani da bi mogli sami procjenjivati?

I dosad su u postupcima posredovanja socijalni radnici i psiholozi centra za socijalnu skrb davali mišljenja o mogućnosti uređenja bračnih odnosa i o životu djece s jednim od roditelja. Problem je u tome što se sada i bračne drugove i centre za socijalnu skrb stavlja u poziciju da u suhoparne obrasce A4 formata upisuju tek nekoliko riječi o onome što su se supružnici dogovorili, a da to često uopće ne može odraziti pravu i slobodnu volju bračnih drugova. Rok od 60 dana, koji im je Zakonom pružen, ne može biti dovoljan. U situaciji teško narušenih odnosa osoba koje u pravilu ne komuniciraju, teško se dolazi do zadovoljavajućeg rješenja. Stječe se dojam da se institutom obaveznog savjetovanja pod svaku cijenu želi bračne drugove dovesti u situaciju da u tom roku moraju donijeti odluku o nečemu o čemu se godinama ne uspijevaju dogovoriti, a sve plašeći zainteresirane osobe sudskim sporovima i troškovima, što je bez ikakvih osnova.

Vlast je nekoliko puta naglašavala da im je primarni interes povećanje zaštite prava djece. Smatrate li da će to ovaj Zakon i ostvariti?

Obiteljski zakon iz 2003. godine u rukama vještih profesionalaca u centrima za socijalnu skrb i sudovima pružao je potpunu pravnu sigurnost i zaštitu prava djece. Zakon iz 2003. stavlja naglasak na odluke sudova u obiteljskopravnoj zaštiti, a novi Zakon, po mojem mišljenju, prevelike ovlasti i ulogu daje upravnim tijelima. Smatram da su prava djece starim Zakonom bila dobro osigurana i da novi Zakon neće povećati tu zaštitu.

Novopečeni Zakon našao se na udaru kritike i već je od Ustavnog suda zatražena ocjena i njegove ustavnosti. Predviđate li mu sudbinu sličnu njegovu prethodniku?

U predviđanja se ne bih upuštala, ali se duboko nadam da ćemo se ponovo vratiti na primjenu Obiteljskog zakona iz 2003. godine.