DRUŠTVO MRTVIH PJESNIKA

Znate onaj osjećaj kada pročitate tako dobru rečenicu da se morate ponovno vratiti na njezin početak samo kako biste mogli iznova uživati u toj savršeno sročenoj misli. Takav je film Društvo mrtvih pjesnika, američka drama iz 1989. godine, redatelja Petera Weira.

Radnja se odvija u aristokratskoj, konzervativnoj školi za dječake u američkoj državi Vermont, 50-ih godina prošlog stoljeća. U instituciji u kojoj su temeljne vrijednosti tradicija, čast, disciplina i izvrsnost nema puno prostora za razmišljanje izvan okvira. Njezini su učenici redom odlikaši, koji već od malih nogu, na temelju naputaka svojih roditelja, znaju koji će fakultet upisati i kojim će se poslom kasnije baviti. Doktori, odvjetnici, bankari. Bez iznimke! To je okruženje u kojemu nema mjesta, a ni vremena, za priče o snovima i skrivenim željama, a kamoli za poeziju. Međutim, stvari se promijene kada u monotone učionice uleti, blago rečeno, drugačiji profesor engleskog jezika John Keating, kojeg glumi Robin Williams. Njegov pristup književnosti nije nimalo konvencionalan. Njegova su predavanja životne lekcije izvučene iz silnih knjiga. On poeziju ne čita, on je živi. I želi tu strast za poezijom, a samim time i za životom, prenijeti svojim učenicima. U tome i uspijeva. Po uzoru na njega, bivšeg učenika te škole, skupina mladića osniva „Društvo mrtvih pjesnika“. Svake večeri iskradaju se iz svojih soba i odlaze u skrivenu špilju kako bi čitali poeziju slavnih pisaca. No, stvari krenu nizbrdo kada se vođa grupe Neil Perry, kojeg tumači Robert Sean Leonard, zbog svojih težnji prema glumi, a ne doktorskom pozivu suprotstavi svome autoritarnom ocu.

IDEALNA GLUMAČKA POSTAVA

Film je namijenjen mlađoj publici, iako niti srednjim/starijim dobnim skupinama ne bi bilo naodmet da čuju inspirativne govore briljantnog profesora Keatinga. Scenarij je jednako dobar u svim dijelovima, dubok, ali opet ne toliko da bi bio pretjeran ili neshvatljiv. Što se tiče glume, Robin Williams odradio je fenomenalan posao, za koji je dobio i nominaciju za Oscara. Nenametljivo, strastveno, uronjeno. Uživamo i u mladoj zvijezdi u nastajanju, tada još nepoznatom Ethanu Hawkeu koji je odradio solidnu sporednu ulogu. Glazbena podloga savršeno nadopunjava dijaloge i diže ih na novu razinu. Film je osvojio brojne nagrade, uključujući i Oscara za najbolji scenarij, a nominiran je za još tri kategorije te za nekoliko kategorije Zlatnog globusa.

UMJETNOST

Priznajem, nije ovo film za sve. Nekome će njegove rečenice biti genijalnea, a nekome će one zvučati kao otrcane fraze. Nekoga će navesti da promisli o tome živi li svoj život punim plućima. A nekome će, poput Rogeru Ebertu, biti toliko dobre da će se izrigati. Bilo kako bilo, ostajem pri svome mišljenju da je film koji vas prodrma, navede na razmišljanje, a možda čak i na pozitivnu promjenu, svakako vrijedan gledanja. Uostalom, to i jest bit filmske umjetnosti, zar ne?