Doživjeti stotu, Bijelo Dugme

Došlo je ono vrijeme godine. Da, ono vrijeme kada se već na početku 11. mjeseca krene pričati o Božiću. I Novoj godini. I onda dođe ono glavno pitanje. Ne, ovaj put nije moje pitanje o krafnama (inače, slučaj je i dalje aktivan dok skupljamo argumente koje ćemo iznijeti pred baku da pristane na službeno uvođenje krafna tokom cijele godine). Radi se o onom drugom pitanju koje dolazi čim prođu Svi Sveti. Ono koje izbaci iz takta. Ali samo malo. Možda zato jer je još uvijek prerano za njega i uopće ne razmišljamo o tome. Ili jer jednostavno ne znamo odgovor pa nam je ta tema konstantno u glavi i svako novo spominjanje malo skoči po živcima. Koje je to slavno pitanje? Znate ono… a gdje ćeš za Novu? Da, došlo je to vrijeme! 11. mjesec skoro uvijek prođe u pripremama za sljedeći mjesec. Ja sam danas cijelo jutro slušala božićne pjesme potaknuta hrpom slika na Instagramu koje prikazuju Božić i nije me sram. Ne, ne, ne želim još o Božiću. O čemu ću onda sljedeći mjesec?

Vrijeme vani konačno odaje da je jesen. Tmurno je. I maglovito. Poprilično hladno na trenutke. Konačno. Konačno imamo osjećaj da je ljeto završilo. Da je službeno došla jesen i sa sobom dovukla svu svoju paletu boja. Zamislite sliku. Brdo prekriveno borovima koji se prave važni svojom zelenom nikada-ne-blijedi bojom, pomiješani sa svim mogućim drvećem koje se pravi važno svojom paletom boja na kojima bi im pozavidjeli svi slikari svijeta i kraljevskih dvorova. To je jesen. Oduvijek ju zamišljam kao prekrasnu ženu koja hoda tako damski, tako odmjereno, svaki korak pršti samopouzdanjem dok na ramenima ima dugačak kaput boja, a svakim dodirom listu daje drugu nijansu. I tako hoda i svojim bojama uljepšava ovo tmurno vrijeme vani. Imam točno tu sliku u glavi. Točno ju vidim kako hoda. Nasmiješena, glava visoko i ponosno, baš ju briga što se ističe. Baš ju briga što toliko iskače od svih. Ljudi pored nje žure, svako u svojem filmu, na mobitelu, sa svojim mislima u glavi, trče na tramvaj, bus, paze da se ne zamažu kečapom iz sendviča dok na brzinu pokušavaju pojesti nešto. Svi ju vide. Svima im zastane pogled na njoj na trenutak, prije nego nastave dalje sa svojim užurbanim životima. Što pomisle? Što pomisle kada ju vide kako skoro pa bahato krade metre po trgu? Parku? Između uličica? Usred šume? Ljudi su uvijek puni mišljenja. Tko se još ima vremena zamarati s time?

Nedavno sam pročitala da treba imati hrabrosti da se bude drugačiji. Da treba imati hrabrosti da se napravi onaj korak za izlazak iz comfort zone. Da treba imati hrabrosti da idemo negdje gdje nismo nikada bili. Za to treba hrabrosti. Ne da se uklopimo, da radimo sve što rade drugi. Da mislimo onako kako oni kažu, da gledamo ono što oni kažu, da idemo, jedemo, nosimo, pričamo, smijemo, ponašamo. Zašto bi se htjeli prilagoditi određenom kalapu koji je prihvaćen? Tko je rekao da se prihvaća samo taj kalup? Odakle pravo toj osobi da to kaže? Odakle pravo bilo kojoj osobi da sudi drugome samo zato što ne pripada tom nekom jadnom, malom kalupu? Ma bježi. Da, znamo da ne postoji jednolična masa i znamo da smo svi drugačiji i posebni, ali sve je to u jednoj ravnini. U jednoj maloj, jadnoj ravnini kalupa. Tako da držite taj kalup dalje od nas. Jer nitko nema pravo da nas definira. Nitko nema te ovlasti da nas definira. To možemo samo mi sami.

Stvarnost. Kako ju vidimo? Svatko ju vidi onako kako želi. Netko vidi maglu vani. Netko vidi samo to tmurno, ružno vrijeme koje treba proći da dođe Božić. Pa čeka. Gleda i čeka da prođe. Netko vidi ljude umotane u šalove, netko vidi ptice kako bježe u svoje noćno skrovište ili lišće po podu. Netko vidi tu stvarnost. Samo vidi. Vidi točno po kojem obrascu je nešto nastalo, kako postoji. Ali znate za što je potrebna hrabrost? Za kreiranje vlastite stvarnosti. Za definiranje vlastite stvarnosti. Ne zanimaju nas tuđe. Ne zanima nas što vide i kako definiraju. Mi stvaramo svoju stvarnost. Znamo što vidimo. Kako vidimo. Koje boje imaju oblici. Koji miris osjetimo. Da, vidimo i maglu. Da, vidimo i tmurno, ružno vrijeme. Ali tomu su dodane boje. Mirisi. Detalji. Svi oni sitni detalji koji jesen čine jesen. Vidimo tu prekrasnu ženu kako hoda. I neka hoda bahato, ima pravo na to. Vidimo i sve te ginger men  nastale iz tog jadnog, malog kalupa u koji nas pokušavaju sve utrpati. U manjini smo. Svakim danom smo sve više u manjini. Ali imamo hrabrosti. I drugačiji smo. Ne, nismo posebne pahuljice kako se to ovih dana sarkastično naziva. Svoji smo. I definiramo sami sebe. I definiramo i kreiramo svoju stvarnost. Za to je potrebna hrabrost. Pogotovo u današnjem crno bijelom svijetu.