Doris Kezić: “Odlučila sam da me dijabetes neće definirati”
Doris Kezić, 21-godišnja je studentica filozofije na Sveučilištu u Zagrebu i boluje od šećerne bolesti tipa 1 i odlučila je podijeliti svoje iskustvo. “Dvadeset godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti da bi okrenuo jedinice na penu koji te drži na životu, a već drugi dan te savjetuju na kojem mjestu najmanje boli ubod”, kaže Doris. Ipak, naučila je živjeti s bolešću i danas živi lijep i aktivan život. Ali i discipliniran.
Udruga je velika pomoć “Kad sam tek oboljela osjećala sam se kao da sam jedina na svijetu s dijabetesom jer nisam poznavala nekoga tko dijeli moju dijagnozu. Ali, kada sam ušla u udrugu dijabetičara shvatila sam koliko su oni organizirani, aktivni, otvoreni i pristupačni i tad sam počela razvijati i pozitivne emocije. Osjećala sam da nisam sama u tome, vidjela da ima i drugih ljudi s tom dijagnozom jer nekad podrška prijatelja i obitelji nisu dovoljni. Divno je kad te tvoje društvo motivira, ali kad ti se dogodi nešto ovako, to nije dovoljno, jednostavno trebaš biti sa ‘svojim dijabetičarima’ da shvatiš neke stvari. Jer tek kad si u društvu ljudi koji potpuno mogu osjećati empatiju s tvojom situacijom, tad si nekako ispunjeniji i znaš da nisi sam na svijetu u tome”.
Ne želim takav život! “Dijabetes nisam birala, nije mi ovakav život bio u zamisli, ali kad sam dobila dijagnozu, govorila sam si da me ta bolest neće definirati. U prvim danima nakon dijagnoze često sam čula izjave: “Hej, na tvom mjestu ja bih bio zahvalan što nije rak” ili ” Dušo, ima puno gorih stvari od dijabetesa”. Okolina je više odmagala, nego pomagala. Znala sam da si sama moram pomoći, ali ne i kako. Nije mi bilo do najdraže serije ili knjige, ni do drugih ljudi koji me promatraju sa sažaljenjem ili plaču dok me tješe. Na kraju sam ja bila ta koja je tješila druge. Jedan dan mi je čak došla prijateljica koja je imala zakazanu terapiju kod psihijatra pa sam s njom vodila motivacijske razgovore koje sam sama željela voditi s drugima, usmjerene meni. Zvuči kao paradoks, ali bilo je tako”.
Svaki dan sam kao programirana
Brojanje ugljikohidrata u namirnicama mi je zapravo baš zanimljivo “Uvijek si dan unaprijed organiziram sve obroke za sljedeći dan. Imam tri obroka dnevno – najčešće su to jela koja imaju nizak udio ugljikohidrata što znači da se moja prehrana bazira na proteinima i zdravim masnoćama koji u biti drže šećer stabilnim cijeli dan. Večer prije si pripremam ručak za sutra, a doručak obično jedem oko pola šest ujutro kad ustajem. Ručam oko podne. Svaki dan sam ‘kao programirana’ i imam tri obroka dnevno i točan raspored kad ih jedem. Naravno, uvijek ima izuzetaka jer život je, naravno, nepredvidljiv, ali za svaki slučaj uvijek imam sa sobom hranu u torbi. Kupim si posni sir, konzervu ribe i to pojedem ako slučajno ne stignem nešto pripremiti. Kada idem u restoran, najčešće doma pogledam jelovnik i onda si izbrojim ugljikohidrate. No, nekada odem i na palačinke i na sladoled – ali rijetko. Naime, jednom sam otišla na pohane palačinke sa sirom i to nije dobro završilo.”
Promjena je ključ za postizanje zadovoljstva i sreće
Ako želiš promjenu, kreni od sebe. Tu uvijek ima posla. “Nakon godine dana s ovom bolesti, koju zovem “razmažena bolest” jer traži konstantnu pažnju, i dalje imam trenutke slabosti, ali tko ih nema?! Promjena je ključ za postizanje zadovoljstva i sreće. Jednostavna formula koja glasi: ako si nesretan, promijeni nešto u svom životu, a najbolje je početi od vlastitih misli. Na kraju, nisu ljudi bili ti koji su me sprječavali da si u javnosti izmjerim šećer ili da si dam injekciju. Ja sam bila ta koja se ograničavala izmišljajući negativne situacije koje se nikad ne bi ostvarile. Dopustila sam da me strah kontrolira umjesto da ja njega kontroliram. Još uvijek osjećam nesigurnost prilikom davanja inzulina u javnosti, ali kao što sam rekla, uvijek ima posla oko rada na sebi“.