Dominik Furjan: „ Do sada sam iz Ukrajine ukupno na sigurno dopremio i smjestio 59 nedužnih duša“

„Mi ne spašavamo svijet, prevelik je to posao, a nas je premalo. Ali ga pokušavamo učiniti boljim“. Misao je ovo Dominika Furjana, 31 – godišnjeg Varaždinca koji svoje slobodno vrijeme, a i više od toga ulaže u novi početak, njemu nepoznatih ljudi. Nakon jutra 24. veljače 2022. početkom ruske agresije na Ukrajinu, Dominikov se život poprilično izokrenuo. U trenutku gledanja u ekran, iščitavajući vijesti, Dominik je svoje misli nastojao sabrati i napraviti drugima značajan, a njemu posve normalan, ljudski korak. Bio je to odlazak u ratom pogođeno područje s ciljem, spasiti sve što se spasiti može.

„Prije pandemije i ratnih zbivanja, često sam autom odlazio u Ukrajinu kao turist. Na svojim (pro)putovanjima po cijeloj zemlji, upoznao sam mnogo divnih ljudi s kojima sam i dan danas ostao u kontaktu. Vijest o početku rata jako me uzrujala i znao sam da moram nešto napraviti da pomognem prijateljima koji su se preko noći našli u ratu. Pokušaji da ih se evakuira u Hrvatsku nisu uspjeli, zbog zabrane napuštanja države za muškarce između 18 – 60 godina. Doslovno bespomoćan, ležao sam na krevetu i slušao vijesti o ratu, u tom trenu prijatelj iz Lavova šalje mi dekret, u kojem ukrajinski predsjednik poziva strance da se pridruže borbi. Bez oklijevanja sam poslao prijavu na UA veleposlanstvo u Zagrebu, na poslu najavio otkaz i psihički se pripremao za odlazak u Kijev. U glavi sam se već oprostio sa “starim” životom, jer sam znao da, ukoliko se vratim, ništa više neće biti isto. Na kraju nisam otputovao u Kijev, jer su tražili ljude s vojnom obukom, dok ja kao civil nemam nikakav trening. Kako su mi zatvorili ta vrata, otvorio sam druga i odlučio dati svoj doprinos prijateljima i ljudima u Ukrajini preko transporta humanitarne pomoći direktno u Ukrajinu“.

Svjestan opasnosti i mogućih posljedica, Dominik je ponovno, nakon potresa na Baniji skupio mali krug velikih ljudi i bez ikakvog odugovlačenja krenuo u svoju obećanu misiju.

Inicijativa za odlazak u ratnu Ukrajinu je bila moja, zamolio sam prijateljicu Kristinu za pomoć oko koordiniranja skupljanja pomoći. Pitala me samo – “Odakle ti hrabrost?”, na to sam joj samo odgovorio “netko mora” i krenula je lavina za koju nisam ni mogao sanjati da ću pokrenuti. Javljali su se ljudi iz cijele HR, čak iz daleke Švedske, SADa, UKa… Svi su bili voljni pomoći. U projekt smo uključili i prijateljicu Natašu te smo opet bili isti tim koji je nakon potresa na Baniji svakodnevno dopremao pomoć za ljude i izvlačio napuštene životinje iz porušenih kuća. Glavni punktovi za prikupljanje pomoći bili su Zagreb i Varaždin. Unajmio sam dva kombija koja smo dupkom napunili, no oko 1.000 kg hrane ostalo je u Zagrebu jer nije stalo u kombije. Taj ostatak sam sâm odvezao nakon dva tjedna u Lavov i mogao svjedočiti raketiranju okolice grada. 

Dominikova ekipa jedna je od rijetkih humanitarnih konvoja koja je ulazila u Ukrajinu, kako bi pomoć stigla do željenog cilja. Osim ljudskih potrepština, pomoć je pristizala i za kućne ljubimce.

Velika većina humanitarnih konvoja nije ulazila u Ukrajinu, što zbog bojazni rata, što zbog višesatnih/višednevnih čekanja na granici za izlazak iz Ukrajine. Mi smo bili među rijetkima koji su se odvažili na ulazak u Ukrajinu i odlazak u Lavov (originalni plan je bio grad Poltava, no prije nego smo kretali, prijatelji su mi javili da su Rusi ubili volontere koji su tamo dopremali hranu). Na društvenim mrežama postoji mnogo grupa u kojima Ukrajinci koji se iz bilo kojeg razloga nisu mogli evakuirati objavljuju vapaje za pomoć.

Našli smo organizaciju “Animal protection society” iz grada Stebnyk (kraj Lavova) koji su punk za skupljanje i slanje humanitarne pomoći na istok okupirane zemlje. Kod njih smo istovarili jedan kombi pun hrane za životinje (oko 900 kg) i oko 800 kg hrane, lijekova i ostalih potrepština za ljude. Ostatak pomoći dovezli smo u Lavov i podijelili ciljano ljudima koji su nam javili da im treba pomoć. Dio donacija ostavljen je u Lavovo u glavnom sabirnom centru.

Ispričao je Dominik, kako je izgledao jedan od njegovih odlazaka u Ukrajinu. Tišina nesretnih ljudi koji odlaze iz ratom pogođenog područja govori više no što bi trebala. Ipak nije se lako nositi s okolnostima s kojima se Dominik i ostali volonteri susreću pri dolasku i odlasku iz Ukrajine.

„Zapadna Ukrajina se, barem za mene koji sam tamo često boravio, nije puno promijenila. Jako loša cestovna infrastruktura, čak krateri na cesti koje pamtim od svog prvog odlaska tamo prije 5 godina – I dalje su me dočekali na istom mjestu. Jedina razlika su česti vojni kontrolni punktovi, gdje vojska provjerava dokumente i pregledava sadržaj vozila. Prometni znakovi omotani su crnim folijama. Promet, barem prema Lavovu, je rijedak. u trgovinama je vidljiv manjak prehrambenih i higijenskih namirnica, zabrana je prodaje alkohola, na benzinskim crpkama dozvoljavaju točenje maksimalno 20L goriva. Između 22 – 06 sati zabrana je kretanja, odnosno na snazi je policijski sat. Iz Varaždina, put za Lavov smo krenuli u 21sat, u Lavov smo stigli oko 16 sati drugi dan, dok smo konačno stigli u apartman od mojeg prijatelja navečer u 21 sat. Drugo jutro je bilo dizanje u 7, skupljanje ljudi koji su se vraćali s nama za HR i pokret doma. U Varaždin sam se vratio drugi dan u 10 sati ujutro, užasno neispavan i jako umoran. Prilikom prvog povrata iz Ukrajine, s nama se vraćalo 10 ljudi i njihovih 9 pasa i 3 mačke. Ako u to pribrojim i ostale odlaske u Ukrajinu, do sada sam ukupno na sigurno dopremio i smjestio 59 nedužnih duša. Jedan od pasa spašenih iz razorenog Irpena svoj dom pronašao je kod mene. Prilikom povratka u HR, ljudi su tiho, u nekim svojim mislima, nekomunikativni. Dokle god nismo izašli iz Ukrajine, nisu se usudili izaći iz kombija na wc zbog bojazni da ih ne ostavimo tamo. Tek kada smo ušli u Mađarsku su živnuli. Budimpeštu smo prolazili u ranim jutarnjim satima i prilikom prolaska kraj zračne luke nastaje panika u kombiju jer su vidjeli jarko svijetlo kako se spušta – mislili su da je raketa“.

„Nakon svakog povratka iz Ukrajine trebam nekoliko dana samoće i mira da se “oporavim”, jer slušanje priča tih prognanih i mučenih ljudi – ostavi trag.

Jedina “opasnija” situacija koja se desila je bilo raketiranje Lavova dok sam samostalno otišao gore, nisam znao gdje je najbliže sklonište, gdje da idem. Trebam li ostaviti kombi na cesti i otrčati u nečiju kuću? Trebam li krenuti doma, no bilo je 9 sati navečer i ne bih stigao daleko zbog policijskog sata, a pomisao spavanja u kombiju na cesti nije bila ni malo privlačna. Na kraju sam uspio doći do prijatelja pa smo se zajedno ohrabrivali i čekali jutro. Na cesti prema graničkom prijelazu s Mađarskom, na vojnom punktu vojnik je uzeo moju putovnicu, listao je stranice i u njima vidio 2 bjeloruske i ruske vize (isto iz perioda mira i slobodnih migracija po svijetu). Nije bio ni malo sretan i pitao me što sam radio tamo.

Odgovaram – bio sam kao turist. Na to dolazi oštro pitanje: “Turist ili separatist?!”. Nisam znao je li to šala ili je ozbiljan, no na kraju mi vratio papire i pustio me da odem.

Sada imam novu putovnicu, bez BY i RUS viza.

Nisam imao bojazni otići u Ukrajinu, ne smatram se herojem niti neustrašivom osobom, samo nisam razmišljao o negativnim ishodima, no nakon povratka doma, plakao sam kao dijete“.

Nakon odrađenih 8 sati na poslu, Dominikov dan nije gotov.

„S obzirom na prirodu posla koji obavljam, pogotovo zbog ratnih zbivanja, projekti koji su se radili UA, premještali su se po raznim državama, od Kine pa do Hrvatske. Koordinacija u HR pala je na mene i moje kolege. Tako sam se od 08-16 bavio Ukrajinom zbog posla, a od 16 pa do kasnih noćnih sati – koordinirao prikupljanje pomoći i ljude koji su se vraćali za HR. Za UA uvijek krećemo u petak navečer oko 21 sat, na granici smo oko 6 ujutro (odmah nakon policijskog sata) i povratak u HR iz Lavova je u nedjelju u jutarnjim satima. Dolazak u Varaždin u ponedjeljak u jutarnjim satima. Mogu reći da od početka rata nisam imao ni jedan „day off“ jer su mi misli stalno okupirane planovima za novi odlazak tamo.“, rekao je za kraj Dominik Furjan. Čovjek koji je strancima osigurao krov nad glavom, onaj koji je svoje vrijeme uložio da svijet učini boljim mjestom. Dominik, onaj zbog kojeg su neki ponovno otvorili svoje torbe i krenuli sve ispočetka.

Fotografije: Dominik Furjan/privatna arhiva