Dolazak: predivna kompleksna priča o kojoj će se još raspravljati

Novi film francuskog redatelja Denisa Villeneuvea, inače poznatog po intrigantnim dramama i trilerima,”Dolazak” (Arrival, 2016.) “tihi” je block-buster i prvi u tom žanru koji bi mogao postati mogući budući kultni film o kojem će se još dugo raspravljati.

Iako je Christopher Nolan najčešće ime koje se veže uz kompleksne znanstveno-fantastične filmove koji uključuju dramu, intrigu i istraživanje psiholoških tema, u istom žanru Villeneuve počeo ga je sustizati. Kao razliku treba navesti pristup temama i iako je upravo Nolan definirao nove pojmove u svijetu sf trilera, gotovo se uvijek kod njega nađu brojni nedostatci, od scenarija do drugih tehničkih problema. U sf prvijencu Villeneuvea utoliko vidimo sličnosti po pristupu kompliciranim temama, ali veliku razliku u odabiru različitih redateljskih, scenarističkih i drugih tehničkih rješenja u stvaranju kompleksnih priča.

Samim uvodom ne slutimo ništa posebno inovativno; tek fragmente koji naslućuju obiteljsku tragediju jedne žene, mlade lingvistice koja osim istraživačkog rada predaje na fakultetu. Zbog iznimnog uspjeha u svom području rada, na vrata joj kucaju visoki dužnosnici američke vojske koji žele da ona pokuša prevesti izvanzemaljski jezik svemirskih pridošlica koji su diljem svijeta sletjeli na dvanaest lokacija i oko kojih se diže globalna panika budući da se ne zna zašto su ovdje i koji im je sljedeći potez.

Unatoč početnim poteškoćama, strahovima i nemogućnošću ispostavljanja smislene komunikacije, mlada lingvistica Louise (Amy Adams) uz pomoć znanstvenika Iana Donellyja (Jeremy Renner) i ostale ekipe polako nalazi način kako dešifrirati poruke izvanzemaljaca. Iako se na prvi pogled čini kako se radi o tipičnom sf-u s elementima horora, glavna priča ide paralelno s mnoštvom isprekidanih fragmenata koji tijekom filma razotkrivaju svoje pravo značenje i povezanost s glavnom pričom, što na trenutke može zbuniti gledatelja.

Jedan od razloga je i taj što se upravo tehničkim postavkama filma Villeneuve koristi gotovo besprijekorno, čineći priču kompleksnom i ne toliko jednostavnom za praćenje. Iako se čini da film ima lagani i sporiji tijek, i najmanji detalji mogu imati najveće značenje ili tek nagovještaj onoga što bi tek moglo uslijediti, što tjera gledatelja da ne skida pogled s ekrana odnosno kino platna. Kako je gotovo svaki njegov film praćen s vrlo snažnim twistom, za očekivati je uvijek gotovo neočekivan obrat koji šokira, češće negativno nego pozitivno. Razlog je tome što nas, barem u svojim prijašnjim filmovima, Villeneuve suočava s krajnjim granicama gdje ljudska zloba, pa i time sudbine mnogih, mogu prouzročiti neizmjernu štetu i koje nas odvajaju od same biti morala i ljudskosti.

Ono što je tipično za Villeneuvea i u ovom filmu jest kompleksna priča s mnoštvo tema koje se isprepliću istovremeno. Često mračne atmosfere, radnja se uvijek gradira polagano i bez pretjeranih skokova. Villeneuve uglavnom radi trilere koji svoju pozadinu i inspiraciju crpe iz prvenstveno mračne strane ljudskog uma, koje zbog načina na koji ih radi često imaju epitet tihe jeze: naizgled hladni ljudi koji često iz najromantičnijih pobuda rade nezamislivo grozne stvari šokiraju gledatelje, tim više što prosječnog gledatelja Villeneuve navede da s tim likovima istovremeno suosjeća.

“Dolazak” je vrlo pažljivo i inteligentno napravljen film koji obrađuje cijeli niz tema: od obiteljske drame, probijanja granica fizike uz ostale sf elemente, egzistencijalna pitanja, nestereotipan; a opet tipičan prikaz socioloških fenomena u koje ulaze javne drame, reagiranje masa na neobjašnjive fenomene uz teorije zavjere, medijsku prenapuhanost pa sve do teme samih vanzemaljaca koji su čest motiv znanstveno-fantastičnih priča i, iako monstruoznog izgleda, nisu nužno uvijek beskrupulozni predatori.

Najvažnija tema bila bi ona osobna, psihološka, koja se bavi međusobnom komunikacijom, kao i izmaštana verzija neobične životne sudbine isprepletena sf elementima koji služe tek kao metafora za promišljanje o svakodnevnim problemima, ali i egzistencijalnim pitanjima. Znanstvena fantastika možda je najzahvalniji žanr za to, budući da se upravo kroz sf najbolje može iščitati simbolika koja predstavlja ono što bi se smatralo ljudskim, najprirodnijim.

Ono što na kraju ostavlja bez daha jest upravo prije spomenuti twist toliko tipičan za Villeneuvea koji je ovdje dovoljno netipičan s obzirom na predznak i okolnosti filma. Zaokruženom cjelinom povežu se svi prije naizgled nepovezani fragmenti koji zaokruže film s jednom pomalo tužnom i depresivnom, ali istovremeno predivnom notom. Kraj je to koji možda ne daje toliko odgovore na filozofska i egzistencijalna pitanja koliko ih postavlja, ostavljajući gledatelja s velikim upitnikom nad glavom, kojemu uglavnom treba još neko vrijeme da promisli što je točno sve vidio u protekla dva sata.