„Dobar dan, tražim stan u Koprivnici“

„Dobar dan, zovem u vezi oglasa za stan.“ – „Halo, tko je to?“ – „Zovem se Martina. Vidjela sam Vaš oglas u novinama. Piše da iznajmljujete stan.“ – „ Kakav stan?“ – „Stan u Koprivnici. Piše da iznajmljujete dvosoban stan pa me zanima gdje se točno nalazi i kolika je cijena?“ – „ Da, iznajmljujem stan.“ – „A gdje se točno nalazi taj stan?“ – „U Koprivnici.“ – „Da, znam da je u Koprivnici, ali u kojoj ulici?“ – „U Koprivnici je; dvosoban stan. Dođite vidjeti pa ćemo sve dogovoriti.“ „Ali mene zanima gdje se taj stan točno nalazi?“ – „Pa… U Koprivnici.“

Traženje stana u Koprivnici vrlo je zanimljivo – baš kao i bilo gdje drugdje, vjerujem. Nakon što se riječima Koprivnica i najam stanova prekopa pola interneta, shvatite da ljudi ne znaju što su to internet i stavljanje oglasa. Ako imate sreće, možete naletjeti na oglas ili dva.

Pozitivna strana mrežnih oglasa su slike. Ljudi se potrude poslikati sobe, kuhinju, dnevni boravak, kupaonu, psa, mačku, živicu… A nekima se baš i ne da pa poslikaju samo vrata. Osim ako su vrata za Narniju – onda nema problema… Ali ovako nema smisla.

Kako će Šime „is Splita“ (umetnite dalmatinski naglasak) znati što se krije iza tih vrata? Možda milijun kuna, možda auto, možda naručena žena iz Rusije. Međutim, budući da ovo nije jedan od popularnih kvizova Pet-na-pogodi-broj-kolo-sreće, Šime neće uzeti taj stan jer mu se ne da dolaziti „is Splita“ kako bi saznao da se iza vrata krije pola kreveta i četvrtina ormara, i to sve za ludih devettisućadevetstodevedesetdevet kuna. Uz to dobijete i set noževa od nehrđajućeg čelika. Skoro pa besplatno.

Nakon fijaska s oglasima na internetu, najbolje se okrenuti tiskanim izdanjima tih divnih oglasa od četiriju riječi i deset brojeva: „Iznajmljujem stan u Koprivnici, 091 385 2578“ (broj je izmišljen i nećete naći super cool stan ako nazovete.) Problem je u tome što su oglasi kratki i daju samo dvije informacije – broj i grad. Najbolja taktika je da zovete po redu i da uz sebe imate tri markera: zeleni za „Ok, ovo bi moglo biti super, no pogledat ću najprije uživo“; žuti za „Ako ništa ne nađem, dobro će biti i to“ i crveni za „Halo, jesam li dobila Josefa Fritzla?“

Iskustava s crvenim markerom imala sam i previše s obzirom na količinu zvanih oglasa. Od muškarca koji je tražio isključivo mlade djevojke koje nisu u vezi do stanodavaca kojima se moraš javljati kad ideš na fax i kad dolaziš s faxa ili učenja (što se u studentskom rječniku zove samo jedna piva). U crveni bih ubacila i one koji ne dopuštaju da ženska osoba ima cimera jer „muškarac i žena ne mogu živjeti zajedno“.

Žuti markeri su za dobre ljudi, no uglavnom su žuti zbog prevelike cijene. Budući da je sada došla i treća generacija studenata, shvatila sam da su ljudi počeli dizati cijene najma. U to sam se imala prilike uvjeriti kada sam zvala za dvosoban stan. Tražim stan i imam cimera ­– kaže da nema problema – i dogovorimo se kada ću doći pogledati. Stojim nasred ulice koju nećemo imenovati. Zovem dragog gospodina koji mi je rekao da će me dočekati. Nakon trećeg poziva javlja se te mi pristojno objašnjava da još radi, ali da će biti slobodan za kojih petnaestak minuta, a usput mi dobaci i da je zvalo više ljudi, zbog čega je on odlučio dignuti cijenu za nekih 500 kuna po osobi. Zahvalim na ljubaznosti , izgužvam imaginarni papirić s brojem i bacam ga u koš za smeće – i promašim.

Za zelene nema smisla govoriti. Prvenstveno zato što ih je malo, a neki su već i zauzeti jer se ti nisi mogao odlučiti – pa su Maja i Ivana uzele taj stan pet minuta prije tebe.

Neki ljudi imaju sreće u traženju stana pa tijekom cijelog studiranja ostanu u istom, a neki se sele triput u jednom semestru jer su shvatili da ona divna gospođa koja je iznajmila stan nije baš tako divna: tjera te da ležiš u pepelu i ne da ti na bal na kojem je princ. Koji god razlog bio, morat ćeš kad-tad uzeti taj komad prerađenog drveta u ruke, posložiti markere i krenuti s razgovorom spomenutim na početku teksta. Sretno!