Djelovanje zato što je potrebno, a ne zato što je moderno
Prije četrdesetak godina pričalo se da ako se nije pojavilo na televiziji, nije se dogodilo. Kada bismo istu frazu primijenili danas, glasila bi da se ništa nije dogodilo ako se nije pojavilo na društvenim mrežama. I postalo globalni hit. Ako nije postignut efekt globalnog hita, trend gubi na važnosti. Nedavno se na društvenim mrežama proširio takav globalan hit, zahtijevao je čišćenje smeća u prirodi, a zove se TrashTag Challenge.
U svijetu se godišnje proizvede preko dvije milijarde tona smeća. Prema National Geographicu, plastici je potrebno više od 400 godina da se razgradi. Samo 12% plastike je spaljeno, a više od 80% nije pravilno reciklirano. Onom zastrašujućem svjedočimo svakodnevno u medijima. Uginule morske životinje, ptice, globalno zatopljenje, uništavanje ozonskog omotača. Sve zbog pohlepe i potrebe za još, bez razmišljanja o dugoročnim posljedicama.
U tekstu iz listopada 2018. Jutarnji list objavljuje: Hannah Ritchie i Max Roser u svojoj studiji iz 2018. godine “Onečišćenje plastikom” konstatiraju da se 80 posto plastičnog otpada stvara na kopnu, dok se 20 posto stvara na moru, ali da to, naravno, ovisi o regijama. Za oceane i mora najopasniji je plastični otpad koji se stvara blizu obale, točnije unutar 50 kilometara od obale. Procjena je da obalni plastični otpad čini nešto više od 36 posto ukupne količine svog plastičnog otpada.
Zbog ovih i sličnih podataka je pokrenut TrashTag Challenge. Izazov koji je sve diljem svijeta potaknuo da očiste jedno područje, a nakon toga s ostatkom čovječanstva podijele fotografiju prije i poslije čišćenja. Sve je započelo s objavom Byrona Romána koji je na društvenim mrežama potaknuo i izazvao „dosadne tinejdžere“ da pokupe smeće, a kasnije podijele fotografiju očišćenog područja.
Izazov je kroz nekoliko dana postao planetarno popularan i svi su o njemu pričali i pisali. Iz Hrvatske viralnom izazovu se se pridružili Zatonjani koji su krenuli u akciju čišćenja plaža. U akciji je sudjelovalo 20-ak mještana koji su napunili preko 60 vreća smeća. Među otpadom su se našle boce, igle, vrećice od grickalica, najlonske vrećice, dude za bebe. Ništa što bi se trebalo pronaći van koša za smeća koji se nalazi na svakom ulazu u plažu.
Ono problematično kod izazova ujedno je i njegova prednost, a to je efekt globalnog hita. Ubrzo nakon prestanka euforije sve je manje fotografija bilo na društvenim mrežama. Lajkovi su danas presudna stvar, što više lajkova to se osoba bolje osjeća. Ali, za suvremeno doba u kojem se vrtimo oko lajkova i u kojem sve ima rok trajanja kratkotrajnost izazova nije nešto što bi nas trebalo iznenaditi.
Bilo bi licemjerno prozivati one koji su se odazvali i sudjelovali u izazovu, to ni nije cilj ovog teksta, potrebno je kritizirati nas ostale koji smo gledali fotografije i nismo učinili ništa. Ali, van svega, potrebno je kritizirati cijelo čovječanstvo jer nam je trebao trend kako bismo brinuli o planetu na kojem živimo.
Potrebno je djelovati. Ne zbog lajkova i komentara na društvenim mrežama, ne zbog heštegova i boljeg imidža, već zato što je krajnje vrijeme. TrashTag izazov trebao bi biti jedan od onih izazova koji su nas probudili, koji su nas potaknuli na akciju, koji su nas natjerali da se pokrenemo. Promjenu možemo i trebamo donijeti mi. Bez potrebe za kratkotrajnom slavom, silnim lajkovima i pozitivnim komentarima. Nitko osim nas nije kriv što su oceani i šume krcati smećem, što se kitovi guše u plastici i što smetlišta postoje kao tempirane bombe. Do nas je da donesemo promjene.