Antonela Veić: Dioptrija

Gledam ljude i pitam se je li njima plavo kao što je meni plavo, što to njihove oči vide, dokle dosežu i što žele?
Naša glavna memorija učenja, spoznaje i ravnodušnosti.
Oči naše krvave, izbodene i suhe
Kako li će se napatiti samo,
I najviše One.
Sljepoćom vodimo se kroz život
Bez pomagala i zvuka udisaja
Oslanjajući se na ruševine,
Ostatke iznutrica tuđih, al na žalost duše, i
Vlastitih.
Pokušavajući izgraditi most
Koji ostaše bez temelja, jer
Bira se kraći put,
Put što stvori netaknuto djelo,
Djelo očaja.