Dan za pamćenje: zabranili nam ulaz, mi pobijedili pa skoro ostali bez gaća

Kako su Slavenaši u samo jednom danu prošli put od ekipe koja traži prijevoz do Zagreba i koju zaštitari ne puštaju na vlastitu utakmicu, do „Bogova“ koji su zlatnim slovima upisani u  klupsku i regionalnu sportsku povijest.

Subota, 21.6.1997. , pakleno vruć prvi dan ljeta  kada je više od 9000 Koprivničanki i Koprivničanaca generaciju igrača Slaven Belupa 1996./1997. ispratilo u povijest na stadionu u Kranjčevićevoj. Slaven Belupo uvjerljivo je pobijedio Cibaliju 2:0 i ušao u Prvu hrvatsku nogometnu ligu. Za taj trenutak živjele su generacije navijača u Koprivnici. Bilo je to vrijeme kada su igrači, sve odreda domaći „dečki“, bili omiljena ekipa u gradu. Ljudi bi ih zaustavljali, komentirali utakmice, šalili se, pozdravljali ih desecima metara udaljeni s druge strane ulice, za utakmice se tražila karta više… Tog se vremena nostalgično sjeća i Oliver Drvosek Kihas, bivši Slavenov prvotimac, koji je zabivši drugi gol na utakmici u Kranjčevićevoj odveo klub u podravske sportske anale.

Bliži se 25. godišnjica ulaska Slaven Belupa u Prvu hrvatsku nogometnu ligu. Kakva Vas sjećanja vežu uz taj dan?

– Period od nekoliko tjedana prije te utakmice bio je vrlo težak i neizvjestan. Igrale su se utakmice u A i B grupi, bio je kraj sezone, igrači su bili umorni, a tek nam je slijedio nateži dio. Znali smo da ukoliko ne pobijedimo Cibaliu, ponavlja se cijela završnica i ponovno ćemo morati igrati nekoliko utakmica. Kad je došao konačno dan utakmice protiv Cibalije, od samog juta je sve išlo naopako. Prvo nam ujutro nakon treninga nije stigao autobus kojim smo morali u Zagreb, počela je nervoza, krenuli smo automobilima jer nas je u hotelu Panorama čekao ručak, posljednji kolegij s trenerom Ivanom Bedijem i dnevni odmor. Što se više bližila utakmica, „prao“ nas je adrenalin, znali smo da ne smijemo zeznuti. Sljedeća anegdota dogodila se na ulasku u stadion. S obzirom na to da smo došli automobilima, osiguranje nije vjerovalo da smo igrači pa nas nisu pustili u svlačionice misleći da smo navijači. Nije pomogla ni oprema ni isprave koje smo pokazali, sve dok trener nije nazvao direktora koji je intervenirao da nas puste. Ludnica! Pomislili smo, kako je krenulo, tko zna što na još čeka.

Zabili ste drugi gol, potvrdili pobjedu Slavena i upisali se u klupsku povijest. Kako bi opisali igru, suđenje i osjećaj nakon pogotka?

– Od prve minute imali smo potpunu dominaciju na terenu što nam je dalo „vjetar u leđa“. Goran Županac je zabio prvi gol, tribine su gorjele, došlo nas je bodriti više od 9000 navijača sa 40 autobusa i to nas je nosilo cijelu utakmicu. Suđenje je bilo korektno, u 84. minuti zabio sam i ja, a onda nam se činilo da više nitko nije pratio igru. Svi smo jedva čekali posljednji zvižduk nakon kojeg su nas emocije jednostavno preuzele. Navijači su utrčali na teren i doslovno skinuli sve što smo imali na sebi, neki su ostali čak u gaćama. Bio je to nezaboravan trenutak koji ću pamtiti cijeli život. U svlačionicu smo ušli tek sat vremena nakon utakmice, a onda nam je trebalo još sat vremena do automobila jer su nas ljudi doslovno nosili. Bilo je tu ljubljenja, fotografiranja, čestitanja, ma predivna atmosfera. Prije polaska iz Zagreba trener nam je rekao da se sprema proslava i doček na glavnom gradskom trgu. Cijelim putem smo sretali autobuse s našim navijačima, a kad smo prošli Križevce u mjestima prema Koprivnici  stajali su ljudi uz cestu i pozdravljali nas. Na trgu  sam imao osjećaj da nas je dočekao cijeli grad. Ljudi su tamo počeli pristizati čim je završio prijenos na televiziji, a za sve je bila osigurana hrana i pivo. Kad smo došli i popeli se na pozornicu atmosfera je došla do usijanja. Moram priznati da se zbog tolike količine događaja i ljudi moram dobro koncentrirati da se svega prisjetim, čak mi neki dijelovi „filma“ i fale.

Možete li usporediti Slaven Belupo tada i Slaven Belupo danas?

– Ako krenemo od infrastrukture, danas je daleko bolje. Mi smo imali glavno igralište, počela se tek graditi tribina, danas postoje i pomoćni tereni, nove svlačionice… Mi nekad nismo imali umjetnu travu, pa kad bi igrajući po snijegu pali u bljuzgu na početku treninga, takvi bi blatni i ledeni igrali do kraja. Glavni je sponzor ostao isti, no naravno da nakon ulaska u prvu ligu počinu i veća ulaganja. Klub je mogao više uložiti u marketing, kupiti igrače i sve nas skupa više platiti, napraviti bolje pripreme i sl. Klub je došao do UEFA Intertoto kupa pa je standard u svim segmentima podignut. Danas je Slaven Belupo uređen klub u kojem igra neka nova generacija igrača kojima se svake godine pridruži i nekoliko igrača iz juniorske momčadi Slavenove škole nogometa. U moje vrijeme većina nas je stasala iz klupske Škole nogometa, samo ih je nekoliko bilo iz Križevaca ali uglavnom se radilo o regionalnim igračima. Osjećala se tada veća povezanost igrača, navijača i sugrađana. Ljudi su nam prilazili kada bi šetali gradom, danas toga više nema. Momci koji danas igraju za Slaven pošteno i predano odrađuju svoj posao ali to je za njih samo to, posao.

Sportska karijera Drovsek Kihasa 

Kao jedan od ponajboljih igrača stali ste u Slaven Belupu do kraja sportske karijere. Kako to?

– Nakon ulaska u prvu liguanizale su se ozljede. Ozlijedio sam se i na toj utakmici u Kranjčevićevoj. Igrao sam još par godina i 2002. sam završio profesionalnu nogometnu karijeru i zaposlio se u Podravki. Uz posao sam igrao još u Austriji i Mađarskoj, ali koljeno je, nažalost, reklo ne. Stiglo je nekoliko ozbiljnih ponuda netom prije ulaska u prvu ligu jer sam bio najbolji strijelac druge lige. Trebao sam otići u Casino Salzburg koji je tih godina bio u finalu Kupa UEFA, a trenirao ih je Otto Barić, no nažalost to se nije dogodilo zbog povrede koljena.

Kojih se zanimljivosti možete prisjetiti tijekom nogometne karijere?

– Uh, bilo je puno anegdota i dogodovština, ali većina ih nije za javnost. Izdvojio bi jednu situaciju s utakmice u Kranjčevićevoj. Već sam napomenuo da je dan kada smo igrali utakmicu protiv Cibalije od jutra išao naopako, a kasnije se ispostavilo da ga je obilježila i jedna zanimljiva slučajnost (ili možda ne). Imali smo praksu na treninzima uvijek imati svatko svoju loptu. Lopte su bile obilježene našim brojevima, a na mojoj je pisao broj jedanaest. Kada bi išli na gostovanja, golmani su imali obavezu uzeti pet, šest lopti za zagrijavanje pa je tako bilo i za utakmicu u Kranjčevićevoj. Nakon pobjede, kada je publika poludjela, dečki su ispucali sve lopte na tribine kako bi nagradila navijače. Nakon cijelog tog ludila i slavlja, idućeg mi se dana mama pohvalila kako joj je doletjela jedna lopta u krilo pa ju je dala svima oko sebe na potpis kako bi imala uspomenu na taj dan. Malo sam bolje pogledao loptu, vidio na njoj broj jedanaest i ostao zapanjen. Ni danas ne mogu vjerovati da je moja lopta pogodila baš moju majku, a na tribinama je bilo skoro 10 000 ljudi!

Koje je najdragocjenije iskustvo koje ste stekli igrajući nogomet?

– Puno toga sam prošao kao igrač, ali ono što me naviše obilježilo je upornost. Budio sam se s loptom i išao sam s njom na spavanje. To jednostavno imaš ili nemaš. Mnogo je velikih talenata prošlo kroz klub, ali su se putem negdje izgubili, a nasuprot tome, neki su moji kolege koji u startu nisu bili posebno talentirani, izgradili nogometnu karijeru i otišli u bolje plasirane klubove. Upornost je ono što te tjera da budeš bolji, da treniraš više. A onda kada se pojave prvi rezultati, samo ideš dalje i ne gledaš više iza sebe. Nekad nije bilo Youtubea ili društvenih mreža pa da snimiš svoju utakmicu ili trening, objaviš i može te vidjeti bilo koji menadžer. Morao si biti jako dobar ili imati opaku „vezu“  da netko odvoji svoje vrijeme i uopće navrati na tvoju utakmicu.

Nakon nogometa – nogomet

Čime se bavite danas?

– Radim u Podravki, poslijepodneva su rezervirana za Školu nogometa Slaven Belupa gdje sam trener, a školujem se i za UEFA A licencu na Nogometnoj akademiji. Ne ostaje mi baš puno slobodnog vremena jer kad završe treninzi dolazim kući, pišem izvještaje, radim pripremu za nove treninge, a vikendima odlazimo na utakmice.

S kojim se izazovima susrećete kao trener u školi nogometa?

– Ono što me rastužuje je činjenica da većina djece ima loptu u nogama samo na treningu. Danas djeca previše vremena provode na mobitelima i Playstationu, a mi treneri to itekako osjetimo. Nemaju onu srčanost i osjećaj za loptu koju smo mi imali kada smo bili njihovih godina, ne znaju padati, pa ako baš idemo u krajnost, ne znaju se ni potući. Tu mislim na to da ne znaju primiti udarac, nespremni su u tom pogledu. Mi smo nekad svaki slobodan trenutak provodili ispred zgrade lupajući loptu u zid dok nije došao prvi prijatelj pa da zaigramo jadan na jedan, a navečer su nas morali tjerati doma. Danas su igrališta prazna, a desetogodišnjake koji žive 500 m od stadiona roditelji voze na treninge. Sve to skupa nije dobro, a za to su najmanje kriva djeca. Mi smo primjerice počeli igrati nogomet u klubu tek s deset godina, dok danas djeca kreću s pet, no s deset još ne dostižu razinu koju bi trebali. Druga bitna stvar je činjenica da bi u toj dobi djeca trebala igrati iz zabave, proći tijekom godine sve pozicije. Na primjer, moji roditelji nisu baš uvijek znali koje dane u tjednu imam trening,  a na utakmice su dolazili povremeno. Samo bi rekao idem na trening i to je to. Sve ostalo smo s trenerom prolazili sami i to nas je gradilo kao djecu, a kasnije kao ljude i nogometaše.

Gdje vidite Slaven Belupo za 25 godina?

– Vidim ga s novim omladinskim kampom, želio bih da i prva ekipa ima svoj poseban kamp izvan grada po uzoru na velike europske klubove gdje bi se pripremali cijeli tjedan i dolazili na utakmicu na potpuno uređen stadion s završenom starom i dodatnom novom tribinom.  A rezultatski, Slavenu želim plasman u europska natjecanja, jer ga tamo već dugo nismo gledali.

Fotografije: Ana Lukčin