Da sam ja netko, Indexi

Vani je proljeće. Recite što god želite, ali vani je proljeće. Zapravo, niti u proljeće nije tako lijepo i toplo kao što je sada. Sve mi se čini da će nas snijeg pokušati iznenaditi u četvrtom mjesecu. Nažalost, iznenađenje mu neće uspjeti jer već svi znamo te njegove cake i pokušaje iskakanja iz torte. Trenutno je 14 stupnjeva. I polako već sanjam o ljetu, o mojoj maloj uvalici na dalekom jugu i ljenčarenje na suncu poput guštera. To izgleda tako blizu, a opet tako daleko. Dobro, bitno da je svakim danom sve bliže i bliže. Približava se polako i kraj ovoj ispitnog mjeseca. Sada kada je više-manje sve gotovo, možda još koji ispit ostao, ali ništa strašno, pokušavam uhvatiti te zrake sunca vani dok izgledam bijelo poput hodajućeg sira (baka me kao malu uvjeravala da su aristokrati bili bijele puti, tako da joke on you). Lijepo zvuči da nema više onih kasnih noćnih sati provedenih uz skriptu koja se već polako uništava od korištenja i listanja, makar, ne znam da li su te noći bile više provedene uz čisto učenje, plakanje po gradivu kojeg treba znati k’o vodu pit’ ili po onom noćnom Čokolinu za obnovu energije. Tko će ga znati. Bitno da je sve to prošlo. Ili da polako, ali sigurno prolazi. Još malo i ta kaotična veljača prolazi. Nije niti čudno da je kaotična. Mi žene smo čudo.

Nešto sam malo razmišljala (da, sada ću opet pametovati kada su riješeni skoro svi ispiti). Evo nas u 21. stoljeću. Toliko smo napredovali, toliko smo toga izumili, napravili, izmislili, napisali, ostvarili. A svejedno, unatoč svemu tome, i dalje imamo tabu teme. Koliko god napredovali, i dalje postoje teme o kojima se ne može razgovarati. I dalje postoje predrasude. I dalje nismo spremni na toliko toga jer je to tabu. Pa dobro, tko je odredio što je točno tabu? Odakle nekome pravo da drugima nameće određene teme, područja, osobe, razmišljanja, kao tabu? Možda je problem u tome što nemaju argumenata da obrane svoje stajalište pa su rekli Eto, neka to bude tabu tema, pa nećemo morati niti razgovarati o tome, niti raspravljati, niti dati značaj tome pa će biti kao da to zapravo uopće ne postoji. Generacije i generacije nametnutih mišljenja i stajališta i do čega je to dovelo? Do razvoja svijeta u svim mogućim smjerovima, osim onog najbitnijeg. Do razvoja potpune slobode, bez predrasuda, bez tabu tema. Do potpune slobode razmišljanja i izražavanja tog mišljenja bez straha od osuda.

I opet smo došli do tog straha koji je isključivo plod naše mašte, ali nekako je utkan u svako područje našeg života i to na razne načine. Nekada nismo niti svjesni da je tu. Jer je nevidljiv, ali dovoljno jak da nas drži zarobljenima. Možda je strah ovdje zapravo opravdan? Možda je opravdan jer svijet nije spreman za neka shvaćanja, za neke poteze, izjave? Zar nije to tužno? Tolike godine i godine spominjanja i isticanja slobode čovjeka u svakom mogućem smislu te riječi, a svejedno je ovdje strah od okoline jer postoje te generacijska razmišljanja koja se prenose s koljena na koljeno i vode svijet. Možda neki zbilja nisu spremni na potpunu promjenu. Možda većina nije spremna na potpunu promjenu. Ali što je s nama koji jesmo? Da nastavimo šutjeti? Razgovarati samo među sobom, vodeći male bitke unutar sebe svaki put kada se sudarimo sa zidom predrasuda, osuda, sve onoga što je tabu? Rat po rat. Tek nakon toga, idemo u bitku. Do onda, neka šutnja tom vanjskom svijetu pruža utjehu. Tužno da se šutnja uopće smatra utjehom za nekoga. Ali, kako bi rekli, i šutnja je odgovor. I to još kakav.

Nije svijet toliko loš. Ima dobroga, ima i lošega. Postoji tu neki balans svega i svačega. Ali trebamo poraditi na tome. Možda ovdje niti nije smisao postizanje balansa i ravnoteže. Možda je samo do stvaranja ljepota slobode. Slobode života. U svim mogućim smjerovima. Nije do ravnoteže. Zapravo, trebalo bi se poraditi na toj klackalici dobra i zla. Ako treba, čak i varanjem i stavljanjem najtežih kamena na stranu dobra.