Čudo uskrsnuća dijaloga

Sekularno društvo želi poštovati vjerska opredjeljenja svojih članova razdvajajući privatno od javnoga. Vjera, kao jedna od temeljnih potreba većine ljudi na zemlji, u sekularnoj državi stvar je poštovanja privatnog odabira, odnosno prava na traganje za onim aspektima života na koje odgovore ne daju ni država, ni pravo, pa ni akademska zajednica.

No veliki su vjerski praznici točke u kojima se zbivaju poistovjećivanja javnog i privatnog, vjerskog i javnog, religijskog i političkog. Propovjedaonice postaju mjesta političkih govora, novinska izviješća postaju mjesta proizvodnje dodatne zbrke, televizijski programi prozori u mjesta molitve, a sama vjera sredstvom u borbi između uspostave sekularnog društva (sa svim njegovim nedostacima) i društva kojemu temeljnu odrednicu daje vjera (sa svim njegovim nedostacima).

Papa Franjo (nesumnjivo jedan od najpopularnijih ljudi na zemaljskoj kugli) pozvao je ponovno na ljubav. Poziv je to koji će prihvatiti svi ljudi svijeta. No kada se u nastavku rečenice kaže kako je Isus utjelovljena ljubav, onda će sekularna grupacija građana, žedna također ljubavi, vidjeti u tom pozivu samo način konsolidiranja redova unutar jedne hijerarhije. Sveopća ljubav, ljubav kao načelo, fromovska ljubav – ostat će izvan ovog simbola.

Na poruku kardinala Bozanića: „Nepojmljiva mi je nesnošljivost prema biblijskim vrijednostima na sveučilištu“ (čemu je kardinal pridodao i nerazumijevanje „sustavnog ponižavanje žrtve hrvatskih branitelja“), reagirala je među ostalima i Facebook grupa Glas razuma – Pokret za sekularnu Hrvatsku: „Nepojmljiva je snošljivost svećenstva prema novcu i materijalnom bogatstvu, nepojmljiva je snošljivost svećenstva tijekom povijesti prema ubijanju, pljačkanju, spaljivanju sve radi materijalnog bogatstva. Nepojmljiva je snošljivost svećenstva prema vlasti. Nepojmljivo je tražiti od naroda novac, a narod nema ni za jesti a oni ne znaju što bi od izobilja. Nepojmljivo je od boga napraviti biznis.“

Kako naći mjeru? Kako objasniti svima, i vjernicima i nevjernicima, da pozivanje na biblijske vrijednosti ne mora biti davanje religijskog pečata praksi koja se zagovara? Kako objasniti crkvenim velikodostojnicima da se propovijedima kojima se upleće u pravo državnih institucija da istraže sve oblike korupcije, čini medvjeđa usluga cjelokupnom društvu pa i braniteljima – čak i onda kada bi prigovor bio osnovan.

Nadbiskup Hranić je, na uskrsnom misnom slavlju u Đakovu, među ostalim, postavio i ovo retoričko pitanje: „Imaju li smisla zlopaćenje studijem i radom ako su od našeg nastojanja, sposobnosti i znanja korisniji stranačka pripadnost, zaleđe, veza i novac? Ima li smisla biti čestit, marljiv, dobar i stručan ako se kroz život bolje prolazi i lakše ide prečacem, podmazivanjem, mitom i vezom…“ Retoričko je to pitanje kojemu je odgovor naravno pozitivan: ima smisla, dapače, svima nam je to obveza. U tom smislu pitanje nadbiskupa Hranića pogađa temeljnu i najčešću dvojbu suvremenog hrvatskog građanina, bio on vjernik ili ne, katolik ili sljedbenik druge vjere. Nesumnjiv je, naime, pad moralnih vrijednosti kojemu već desetljećima svjedočimo u Hrvatskoj, svakodnevno. Nevjernici će se možda s pravom pitati kako je moguć takav i toliki nemoral u državi s toliko deklariranih vjernika. No to ne umanjuje vrijednost propitivanja moralnih dvojbi o kojima je nadbiskup Hranić govorio.

Splitsko makarski nadbiskup, mons. Barišić, na svečanoj uskrsnoj misi upozorio je i na virtualne svjetove koji se nameću realnima, kako kaže medijski izvještaj: “Upozorio je da je čovjek izložen opasnosti zatvaranja u četiri zida svoga svijeta, pa često i u ‘kovčege ekrana virtualnosti’, koji ga udaljavaju od stvarnosti i potreba njegovih najbližih… Poručio je kako se život ne iscrpljuje samo u onome što možemo vidjeti, mjeriti ili novcem platiti, već da nam je više od ekonomskog oporavka, danas potrebno moralno uskrsnuće, da bismo mogli reanimirati našu zamrlu dušu.“

Svima su jasni manipulacijski utjecaji suvremenih masmedija. U kritici tih medija gotovo isto je ishodište teologa i teoretičara medija. Skeptici bi jedino mogli prigovoriti teolozima da njihovo pozivanje na činjenicu da virtualni svjetovi čovjeka „udaljavaju od stvarnosti i potreba njegovih najbližih“, mogu biti protumačeni gotovo kao marksistički (s tim što je Marx religiju vidio kao sredstvo udaljavanja od stvarnosti).

Moralno uskrsnuće je, naravno, neophodno. No nakon tisućljeća ratova koji su u ime Boga vođeni, sekularno opredijeljeni građani sa skepsom gledaju na poziv koji nije urodio plodom tako dugo vremena. Tko je u pravu i kako razgovarati, a da razgovor bude u duhu ljubavnog istraživanja (i sekularnog i vjerskog)?

Predsjednik HBK, mons. Želimir Puljić, na misnom slavlju u katedrali svete Stošije u Zadru, među ostalim izgovara: “Mogao bih ponoviti Petrove riječi – ‘Vi znate’. Znamo što se sve događalo kroz povijest, kakve vojske su ovdje prolazile samo da se vjera zatre. Očevi naši nisu se dali pokolebati i ostali su vjerni Kristu”. Istaknuo je i da nije bilo lako ni pod turskim polumjesecom u 15. i 16. stoljeću, kao ni pod zvijezdom petokrakom u 20. stoljeću. Građanima Hrvatske koji su se opredijelili za istine znanosti, istraživanja, prakticiranje sekularnih vrijednosti, pokušaj življenja ovdje i sada u skladu sa svjetovnim moralnim načelima… mogli bi u takvim pozivanjima na povijest vidjeti i tračak ideološkog pristupa (protiv kakvoga se Crkva desetljećima borila). Možda je uistinu uz moral i sama vjera u krizi. Možda je pozivanje na povijest jedan od lijekova za konformističku i konzumerističku današnju dušu. Ali ne za sve ljude.

Nesumnjiva je potreba nove paradigme odnosa unutar društva, no skeptici bi s dosta prava mogli prigovoriti da se o praznicima vjere poziva uglavnom na one vječne vrijednosti koje u zadnja dva desetljeća nisu uspjela zaživjeti u društvu sve većih vjerskih sloboda i sve manje ljudskih.

Uskrsnuti dijalog ljudi koji čuju i razumiju jedni druge, bilo bi najveće čudo našega vremena.